Demonizacija novca

Money in Classical Antiquity

Autor: Sitta von Reden

Godina: 2010 (ponovljeno i elektronsko izdanje 2012)

Izdavač: Cambridge University Press

Prikaz: Željko Ivanković

Kad se piše studija, više od pola posla je prikupljanje i iščitavanje literature. Ta je faza pri kraju, kažu iskusni istraživači, kad se teme i podaci počnu ponavljati i sve se rjeđe nailazi na nešto novo. Nakon toga, obično je građu lako sistematizirati i filtrirati. Knjiga Sitte von Reden Money in Classical Antiquity (Novac u klasičnoj Antici), objavljena u Cambridge Univeristy Press (prvo izdanje 2010, drugo već 2012) ogledni je primjer sistematičnosti koja je uslijedila iz obilja probavljenog materijala. Iako ambiciozni naslov sugerira djelo golemog opsega, riječ je o kratkoj i slatkoj knjižici od svega 240 stranica džepnog formata. Već na koricama hitro objavljenog drugog izdanja preporučuje se kao „prva knjiga u kojoj se cjelovito analizira utjecaj novca na ekonomiju, društvo i kulturu grčkog i rimskog svijeta“. Naglašavam – „cjelovito“.

Takvo što moguće je postići samo širokim pregledom građe, uvjerljivim izborom ključnih točaka i njihovom kirurškom analizom. Naslovi glavnih poglavlja ne ostavljaju puno prostora za pitanja zašto. Obrađeni su monetizacija, općenito i na slučajevima, monetarne mreže, keš i kredit, cijene i formiranje cijena, također na primjerima, te u zaključnim poglavljima religijske (sacred) financije i, kao epilog, monetarna kultura. Strukturi teško da se išta može prigovoriti. Temeljna pitanja razumijevanja pojma novca, u knjizi Sitte von Reden sintetizirana su iz literature i povijesne građe u vrlo zanimljive zaključke. Zasluženo je uvrštena u ediciju „ključne teme iz antičke povijesti“.

No, prijeđimo na sadržaj. U uvodnom poglavlju autorica se koncentrira na pojam novca i koristi koje ekonomija i društvo imaju od korištenja novca, ponajprije kovanica. Novcem se kreira snažno povjerenje u pravednost razmjene (novac je mjera koja, za razliku od bartera, na obje strane izjednačava kupljeno i prodano). Uspostavlja se rutina, afirmiraju se standardi i jača institucionalna organizacija. S novcem je društvo naprosto bolje organizirano. Novac je povećao mogućnost izbora, stvorio materijalne pretpostavke za razvitak slobode pojedinca, omogućio nastajanje prve zapadne demokracije i liberalizirao radne odnose. Posljednja tvrdnja, o liberalizaciji radnih odnosa, ilustrirana je u „studiji slučaja“ monetizacije u vrijeme atenskog reformatora Solona. Prema tezi autorice upotreba kovanica omogućila je da se napusti dužničko ropstvo i cijena rada precizira (u nepisanom ili pisanom) ugovoru. Umjesto padanja u ropstvo otvarala se i mogućnost otplate duga. Povećanje mogućnosti izbora, razvitak slobode pojedinca i nastanak demokracije slijede po logici stvari (iako to ne znači da se s istom lakoćom i realiziraju).

Knjiga Sitte von Reden dolazi nakon velike diskusije između tzv. primitivista i modernista o karakteru novčane ekonomije u Antici. Diskusija se najsnažnije prelamala na pitanju je li u Antici bilo bankarstva (vidi prikaz Athenian Economy and Society: A Banking Perspective). Modernisti su nalazili vrlo izražene oblike bankovnog poslovanja, najviše u financiranju trgovine na Sredozemnom moru (tzv. maritime loans), iako su bankovni izvori bila uglavnom vlastita sredstva vlasnika banke. Primitivisti su tvrdili da je riječ o učitavanju karakteristika današnje ekonomije u nalaze preostale iz antičkog doba. Polazna je tvrdnja Mosesa Finleya, vodećeg istraživača antičkih financija, da se novac u Antici svodi na kovanice. Pisani i nepisani ugovori o kreditu za Finleya nisu nikakav dokaz o antičkom bankarstvu, nego pretjerivanje.

Sitta von Reden nije tako isključiva, stroga. I mimo diskusije o tome je li u Antici bilo bankarstva, ugovori o kreditu imaju, prema autorici, izuzetno značenje – ključni su izvor privatnog prava u Rimskom carstvu, a to nije beznačajno. Uostalom, davanje kredita bio je dio strategije rimske elite, piše von Reden. Bogatstvo pojedinca mjerilo se veličinom posjeda i visinom kredita koje je dao drugima a ne količinom kovanica. Ciceron je bio poznat kao spretan kreditor.

Prema shvaćanju autorice, a koje mislim da je ispravno, kovanice su samo jedan od oblika novca. Nema razloga sumnji da je novac i u Antici, kao i danas, svoje funkcije ispunjavao na različite načine. Egipat se, informirani smo u poglavljima o monetizaciji i monetarnim mrežama, u doba dinastije Ptolomeja, u vanjskotrgovinskim i velikim transakcijama, te dobrim dijelom u transakcijama među egipatskim velikašima, koristio grčkim novcem, no u unutarnjem prometu zadržane su mjere kao što je vreća žita i košara (od) granja.

Poglavlje o monetarnim mrežama otkriva daljnju karakteristiku novca – praktički ga je nemoguće nametnuti. Von Reden analizira Delfsku ligu i Atenski savez. U doba procvata u antičkoj Grčkoj bilo je oko 1000 manjih i većih polisa. Međusobna trgovina bila je vrlo živa, a poduzimali su se i ozbiljni „investicijski“ radovi, gradile su se luke, velika kazališta, svetišta, uređivali trgovi. Sve je to zahtijevalo koncentraciju financijskih kapaciteta. Unatoč nastojanju Atene da obaveže članice Saveza da prihvate njezin novac (i mjere) nerijetko su pragma, tradicija i snaga identiteta odlučili drukčije (vidi prikaz knjige Money and Banking in Greek Antiquity). Neki su gradovi prestali kovati novac, neki su kovali atenski novac, a neki su ostali pri svome novcu i razmjenjivali ga za atenske drahme, to jest za najrašireniju – tetradrhmu. Njome su se, i to je novac, tj. monetarna mreža, koristili i gradovi koji su bili neprijateljski prema Ateni. Zanimljivo je, nije se inzistiralo na ekskluzivnosti: dobre imitacije, ističe von Reden, prihvaćane su kao legalne kovanice. Bi-monetarizam bio je normalna praksa. Filip II, otac Aleksandra Velikog, slično kao i u Egiptu u doba Ptolomeja, prihvatio je atenski novac u međunarodnoj trgovini no u unutrašnjem prometu zadržao je vlastitu valutu. Njegov sin pak nastojao je osvajanja potvrditi i nametanjem novca, na kojem je kovan njegov lik.

Knjiga je složena od informativnog (dokumentarnog) i spekulativnog sadržaja. Recenzent William Metcalf sa sveučilišta Yale (http://bmcr.brynmawr.edu/2011/2011-10-06.html) s pravom zaključuje da je mjestimično teška za čitanje. Riječ je o dijelovima u kojima se se, minuciozno i detaljno, zaključke nastoji argumentirati dokumentarnim materijalom kojeg uvijek nedostaje. Spekulativni dijelovi, najviše zastupljeni u završnim poglavljima o religioznim financijama te monetarnoj kulturi, njezin su forte.

Sitta von Reden nastoji ponajprije razjasniti konflikt između prije opisanih funkcionalnih i društvenih prednosti monetarne ekonomije i demonizacije novca već od najranijih vremena te kod najdubljih mislilaca kao što su Platon i Aristotel. Drugi je problem nerazjašnjen odnos između simboličkog i materijalnog značenja novca. Treći je spor o porijeklu (nastanku) novca, a koji je povezan s četvrtom ključnom temom konfliktnih diskusija o novcu: riječ je o definiciji, o konceptu novca. Shvaća li se novac jednostavno kao sredstvo plaćanja, kako se od Aristotela ustalilo, onda su kovanice iz 6. stoljeća prije Krista njegov ključni reprezentant. Nesumnjivo je da je dug (ili višak proizvodnje) zabilježen u glinenim pločicama tri tisuće godina prije Krista također imao monetarnu funkciju. U tom slučaju riječ je o novcu kao sredstvu čuvanja vrijednosti. Pitanje je pak kako se novac emancipirao u mjeru vrijednosti, što je njegova treća i, prema mnogima, temeljna funkcija. Novac je, u toj varijanti, cijena, tj. cijena je najvažnija karakteristika novca..

U poglavlju o cijenama i formiranju cijena autorica analizira praktički sve zapise o cijenama koji su dostupni iz antičkog doba i pokušava identificirati koliko su na kretanje cijena utjecali izvanredni događaji, kao što su suša, rat, koliko sezonske promjene, a koliko regulacija cijena, kako u obliku formalne regulacije (a kao što znamo izdavani su edikti o cijenama), tako i u obliku rasprostranjenog osjećaja što je to „normalna cijena“. Nesumnjivo je da u Antici mehanizmi ponude i potražnje nisu funkcionirali glatko. Ipak, antički svijet bio je otvoren za tržišne fluktuacije cijena. Sitta von Reden citira Demostenesa koji pozdravlja intervenciju trgovaca, uvoznika žita u vrijeme iznenadne nestašice.

Ako suštinu novca svedemo na cijenu, dakle mjeru vrijednosti (money of account, termin kojim se Ingham ekstenzivno koristi oslanjajući se na Keynesa), postavlja se pitanje kako nastaje cijena, kako nastaje "mjera vrijednosti"? Shvaćanje koje prevladava su razmjena i korist od razmjene: dvije krave vrijede tri koze. No, prema mnogim teoretičarima to ne objašnjava nastanak tzv. apstraktne vrijednosti koju ima novac, sredstvo bez upotrebne vrijednosti. Geoffrey Ingham, u knjizi The Nature of Money, golemi napor ulaže da pokaže kako novac kao mjera vrijednosti nije mogao nastati kao rezultat razmjene. Ključni je Inghamov argument, a čijoj analizi ovdje nije moguće posvetiti punu pažnju, da je novac entitet nevezan za bilo koju stvar, da je riječ o apstrakciji. Ingham navodi primjer monetarne reforme Karla Velikog, koji je kao standard vrijednosti uveo potpuno apstraktan novčani sustav (preuzet iz starog Rima), a da nije emitirao nijednu kovanicu s osnovnim jedinicama tog sustava. Druga je ilustracija činjenica da neke novčane jedinice, na primjer šiling ili gvineja, nikad nisu reprezentirane u kovanicama, nego su puka mjera. Iako bi se, ako se govori o novcu kao apstraktnoj mjeri, po mojem sudu bilo primjerenije osloniti na filozofiju matematike, Ingham konstruira jednu socio-antropološku teoriju o nastanku novca, potkrijepljenu i lingvističkim primjerima, prema kojoj je početna mjera formirana na osnovi hijerarhijske vrijednosti žrtve. Novac utoliko ima i religijsko porijeklo.

Sitta von Reden nije toliko spekulativna. U njenoj knjizi dalekosežni zaključci su u drugom planu. Više ističe nalaze. Kad u poglavlju o cijenama analizira koliko je na njihovu visinu utjecalo tržište a koliko arbitrarne odluke vladara zaključuje da su cijene prema kojima su vladari konvertirali robu u monetarnu mjeru i visine kazni „stabilizirale percepciju o tome što bi trebala biti cijena žita“. S druge strane, uvođenje kovanica izaziva snažniju fluktuaciju cijena.

Država ima snažan utjecaj na cijene. No u Antici religijske financije vjerojatno su imale i jači utjecaj. Uostalom, religijska i svjetovna vlast bile su isprepletene. „Ovjeru“ vlasništva provodili su svećenici, ubirali su porez i određivali visinu kazne. Bog zaštitnik pojedinog grada imao je snažnu funkciju u kreaciji identiteta i povjerenja u kovanice koje je taj grad kovao. Komercijalni ugovori potvrđivani su zakletvom, dakle religijskim ritualom. Postoje nalazi da su se željezne šipke, kojima se razgorijevala vatra za žrtvene životinje, u ahajskoj kulturi upotrebljavale kao predmonetarna forma novca. Tu von Reden u svoju analizu uključuje i (spekulativne) ideje o nastanku novca za koje postoje indicije ali za njih nema čvrstih (materijalnih) dokaza, budući da se oslanjaju na analizu jezika, običaja, religije i kulture. S religijskim predmetima (kao što je žrtva) novac dijeli reprezentativni, simbolički karakter: oni predstavljaju drugo. To je značajan mentalni pomak u odnosu prema predmetu, iz čega se zaključuje da sličnost novca i simboličkih i religijskih predmeta ne mora biti slučajna. Uostalom, blago koje su hramovi skupljali imalo je veću vrijednost nego cijena materijala (zlata ili dragog kamenja) i izrade. Na sličan su se način od „materijalne vrijednosti“ odvojili i tzv agalmata, tj. predmeti koji su služili kao darovi koje su međusobno razmjenjivali uglednici i moćnici, a za koje postoje dokazi da su poslije služili kao sredstvo plaćanja. I danas je cijena predmeta koje su posjedovale „zvijezde“ veća od identičnog predmeta u posjedu običnog smrtnika. To je otprilike analogno Inghamovom izvodu prema kojem novac crpi moć da bude mjera vrijednosti iz oslikavanja društvene hijerarhije, no izvod ipak nije ni jasan ni dosljedan.

Von Reden, za razliku od Inghama, nije decidirana i ne inzistira na socio-antropološkoj teoriji (nastanka) novca kao najuvjerljivijoj no prikazuje argumente koji je potkrepljuju. Njezin specifičan doprinos dolazi u posljednjem poglavlju Monetarna kultura. U njemu se bavi dualizmom između vrijednosti kao vrline i cijene (monetarne vrijednosti). Riječ je o standardnom pitanju koje pojavu novca prati od prije Platona i Aristotela sve do Marxa i kasnije. Von Reden ulazi u grčku i rimsku mitologiju, u priču o zlatnom runu i standardnu utopijsku nostalgiju za zlatnim dobom. Posebnu pažnju posvećuje Pliniju Starijem (njegovom djelu Natural History) koji novac poistovjećuje s njegovom materijalnom prirodom, zlatom, srebrom i željezom. U toj interpretaciji zlatno doba čovječanstva prethodilo je preradi metala, kopanju rudače koja je predstavljala skrnavljenje Zemlje. Od tog oskvrnuća, implicira Plinije Stariji, potječe negativni karakter koji novac nosi u sebi. Iako na negativan način novac je u toj interpretaciji poistovijećen s ekonomskim i tehnološkim progresom. No i takva interpretacija, bez obzira na to koliko je uopće točna, iako negativno intonirana zapravo, iz drugog kuta gledajući, nije posve negativna za novac jer ga poistovjećuje s tehnološkim napretkom na čemu je izrasla moderna civilizacija.