III Money, Bank Credit and Economic Cycles, 2nd Edition

Autor: Jesus Huerta de Soto

Godina: 2009.

Ovitak: Tvrdi

ISBN: 978-1-933550-39-8

Izdavač: Ludwig von Mises Institute

Broj stranica: xlix + 813

Prikaz sastavio: Milan Deskar-Škrbić

Staviti sadržaj i glavnu poruku pojedine knjige u samo jednu rečenicu često je vrlo teško, a ponekad i nemoguće. Međutim, u slučaju knjige J.H. de SotoaⁱMoney, Bank Credit and Economic Cycles ta rečenica bi mogla glasiti „Ekonomski ciklusi su uvijek i svugdje monetarni fenomen“.ⁱⁱ Iza ove naizgled prilično kratke i jasne rečenice stoji vrlo detaljna i kompleksna teorija utemeljena na holističkom i interdisciplinarnom pristupu analizi razvoja, obilježja, interakcije i makroekonomskih utjecaja pravnih i ekonomskih institucija koje su temelj suvremenih bankarskih sustava zemalja „zapadnog svijeta“.ⁱⁱⁱ

Glavna institucionalna karakteristika tih sustava je da su oni utemeljeni na principima bankarstva s djelomičnim rezervama (eng. fractional reserve banking) koji djeluje u regulatornom okviru u kojem dominantnu ulogu imaju središnje banke. Prema autoru je razumijevanje temeljnih obilježja takvog sustava ključno za razumijevanje uzroka nastanka bankarskih (i financijskih) kriza i ekonomskih ciklusa. Kako bi razvio i detaljno objasnio objedinjenu monetarnu teoriju poslovnih ciklusa de Soto u ovom djelu integrira teoriju bankarstva s djelomičnim rezervama u monetarnu teoriju, teoriju kapitala i teoriju nemogućnosti socijalističke računice^iv Austrijske škole ekonomske misli.

Iako u uvodu knjige autor eksplicitno ističe kako je njegov primarni cilj „zatvoriti umjetno stvoreni procjep između mikroekonomije i makroekonomije kako bi došao do jedinstvenog terorijskog pristupa u ekonomskoj analizi pravnih insitucija“, ostaje dojam kako je u pozadini cijelog sadržaja knjige njegova želja da pokaže kako se „društveno pravilo“ Friedricha von Hayeka^v, prema kojem narušavanje univerzalnih, tradicionalnih pravnih principa nužno dovodi do značajnih distorzija u društvu, može primjeniti na suvremeni bankarski i monetarni sustav. Tradicionalni pravni principi^vi u suvremenom bankarstvu su, prema de Sotou, narušeni uspostavom sustava bankarstva s djelomičnim rezervama, a temeljna društvena posljedica njihovog narušavanja su bankarske krize i ekonomske recescije.

De Soto pruža vrlo detaljnu i opširnu argumentaciju te prikaz pravnih i ekonomskih karakteristika depozita po viđenju^vii na kojima se temelji sustav bankarstva s djelomičnom rezervama kako bi dokazao da je cijeli sustav utemeljen na pravnoj i logičkoj nekonzistentnosti te nemogućnosti koja ima obilježja prijevare. Narušavanje tradicionalnih pravnih principa u tom kontekstu može se objasniti problemom tzv. dualne raspoloživosti (eng. dual availability) jedinstvene količine novca, gdje je depozit po viđenju, koji prema tradicionalnom zakonu^viii mora u svakom trenutku biti dostupan „vlasniku“ deponiranih sredstava (tj. banka mora držati 100% originalnih sredstava) istovremeno dostupan dužniku banke kojem je zajam odobren iz tih sredstava. To je omogućeno primjenom djelomičnih rezervi koje pokrivaju samo određeni dio inicijalno položenih sredstava, dok je ostatak iznosa misapropriran, tj. nezakonito prisvojen, od strane banke i bez znanja deponenta odobren u obliku zajma trećoj osobi.

Ovaj oblik kršenja tradicionalnog legalnog principa vezanog uz depozite po viđenju prepoznat je još u antičkoj Grčkoj i Rimu. Međutim sudski zapisnici iz tog vremena svjedoče da se upotreba depozita po viđenju (tj. sredstava ili predmeta koji su predani „na čuvanje“) za odobravanje kredita smatralo kaznenim dijelom, za koje su bile propisane kazne, te da su bankari misaproprijaciju depozita po viđenju vršili potajno^ix. S propašću Rimskog carstva došlo je do nestanka bankarstva u zapadnom svijetu, a do njegove ponovne pojave došlo je u 13. stoljeću usporedno sa snažnim razvojem trgovine na Mediteranu. Različiti izvori pokazuju da su banke u kasnom srednjem vijeku, kao i osam stoljeća ranije, na početku poštivale tradicionalne pravne principe, ali su ih naposlijetku prekršile. Vrlo je važno istaknuti da su, za razliku od onih u antičkoj Grčkoj i Rimu, predstavnici državne vlasti u kasnom srednjem vijeku svjesno dopuštali (nisu kažnjavali) primjenu djelomičnih rezervi, pri čemu se posebno ističe da je država često bila i najveći zajmoprimac sredstava kreiranih ex nihilo^x, a u tom je razdoblju intenziviran i proces osnivanja državnih banaka.

De Soto na nizu povijesnih primjera pokazuje da su sve relevantne srednjovjekovne banke koje su kršile tradicionalni legalni princip poptunih rezervi naposlijetku propale zbog problema sa likvidnošću izazvanih naglim padom povjerenja deponenata i povlačenjem depozita u trenutcima različitih endogeno i egzogeno generiranih kriza^xi. Zadnja poznata banka za koju se smatra da je poslovala u skladu s tradicionalnim legalnim principom potpunih rezervi je Bank of Amsterdam, osnovana 1609. godine. Različiti izvori, među kojima se posebno ističu dijela Davida Humea, Jamesa Stuarta i Adama Smitha, pokazuju da je ta banka preko 150 godina depozite po viđenju „pokrivala“ s približno potpunim rezervama, ali je ta praksa napuštena 1780-ih u razdoblju rata Nizozemske i Velike Britanije. Po uzoru na amsterdamsku banku 1656. i 1694. osnovane su Bank of Stockholm i Bank of England, ali su te banke od samog početka depozite po viđenju koristile kao izvor kreditne ekspanzije. Osim toga, Bank of Stockholm^xiise smatra prvom bankom koja je započela s još jednom praksom^xiii koja predstavlja kršenje tradicionalih legalnih principa kada je počela s izdavanjem banknota (potvrda o primitku) u većoj vrijednosti od stvarno deponiranih sredstava.

Bez obzira na bankarske krize koje, prema de Sotou, nastaju upravo zbog sustava djelomičnih rezervi, koristi od navedenih aktivnosti imali su različiti društveni subjekti. Osim samih banaka koje su „stvaranjem“ dodatnog (gotovo besplatnog) izvora financiranja počele ostvarivati veće zarade, potrebno je podsjetiti da je država sustav djelomičnih rezervi još u srednjem vijeku prepoznala gotovo kao „nepresušni“ izvor financiranja deficita, a koristi od njega su imali i ekonomski subjekti (poduzeća i građani) kojima je bilo lakše doći do željenih financijskih sredstava. S obzirom na veliki broj zainteresiranih strana nije čudno da je kroz povijest uložen veliki trud kako bi se pravno opravdalo postojanje bankarskog sustava s djelomičnim rezervama. Međutim, de Soto napominje kako su pravne doktrine^xiv usmjerene na opravdanje postojanja tog sustava formulirane ex post facto, tj. da nisu bile zasnovane na već postojećim legalnim principima nego su stvorene i primjenjene retroaktivno. Doktrina koja je naposlijetku prihvaćena usmjerena je na redefiniranje i relaksiranje pravnog pojma dostupnosti depozita po viđenju i temelji se na „zakonu velikih brojeva^xv“. Prema toj doktrini banka nije dužna držati potpune rezerve već ona mora biti generalno likvidna, a depozite po viđenju može koristiti prudencijalno, u skladu s regulacijom i bankarskim zakonodavstvom^xvi. Iako ovakvi uvjeti mogu zvučati prihvatljivo, de Soto ističe kako oni ne rješavaju temeljni problem kršenja tradicionalnih legalnih principa budući da se posve zanemaruju temeljne ekonomske i pravne karakteristike depozita po viđenju te da, pravno gledajući, i dalje dolazi do misaproprijacije depozita po viđenju. Unatoč teorijskim kritikama doktrina relaksirane definicije pravnog pojma dostupnosti i prudencijalnog poslovanja banaka postala je općeprihvaćena pravna doktrina i kao takva je dala potpuni legitimitet i legalitet sustavu djelomičnih rezervi, čime je postupak financiranja aktivnosti banaka iz depozita po viđenju postalo općeprihvaćena i zakonita bankarska praksa.

Izravna monetarna posljedica takve prakse je da ona omogućava (endogenu) kreaciju novca u bankarskom sustavu ex nihilo budući da iza odobrenih zajmova iz depozita po viđenju ne postoji „stvaran“ izvor sredstava^xvii. Kreditni potencijal pojedinačnih banaka i ukupnog bankarskog sustava u okviru sustava djelomičnih rezervi je zbog toga drastično veći od kreditnog potencijala banaka koje bi poslovale u regulatornim okviru koji im nalaže potpuno pokriće depozita po viđenju odgovarajućim rezervama. De Soto nizom primjera ilustrira činjenicu da sustav djelomičnih rezervi generira vrlo elastičnu ponudu novca koja se u fazi ekspanzije vrlo brzo i snažno povećava^xviii, a u fazi kontrakcije jednakom snagom i brzinom pada, što značajno utječe na gospodarsku aktivnost pojedine zemlje, o čemu će više riječi biti u nastavku. U sustavu potpunih rezervi (pogotovo u uvjetima određenog oblika zlatnog standarda) snaga i brzina monetarne ekspanzije i kontrakcije bile bi puno manje, što znači da bi i amplitude ekonomskih ciklusa bile manje.

Interes za ovim temama i značajniji doprinosi ekonomskoj teoriji novca, bankarstva i ekonomskih ciklusa pojavili su se relativno kasno. Prema de Sotou, „...razvoj ovog dijela ekonomskog znanja je slijedio relevantne događaje (razvoj sustava djelomičnih rezervi te uzastopne faze ekspanzije i kontrakcije ekonomskih ciklusa) i odgovarajuće pravne formulacije s velikim zakašnjenjem“. Prvi sustavni pristup analizi monetarnih kretanja, njihovim izvorima i učincima na gospodarstvo te poželjnom institucionalnom okviru monetarnog sustava može se pronaći u 16. stoljeću, u djelima teoretičara španjolske School of Salamanca.^xix Rasprave među predstavnicima te škole imale su (direktan i indirektan) utjecaj na djela „velikih“ europskih ekonomista 18. stoljeća poput Johna Lawa, Richarda Cantillona, Davida Ricarda i Davida Humea, a kulminirale su nastankom dvije suprostavljene škole ekonomske misli Banking School i Currency School u 19. stoljeću te njihovih „sljedbenica“ Free Banking School i Central Banking School.^xx

Jedna od najzastupljenijih tema u diskusijama predstavnika navedenih škola bila je ona o potrebi, ulozi i karakteristikama institucija koje danas nazivamo središnjim bankama. Zagovornici cetralizacije (monopolizizacije) procesa emisije papirnog novca, okupljeni unutar Currency School^xxi, upozoravali su na snažne inflatorne pritiske koje je u Velikoj Britaniji stvarao sustav koji je omogućavao svim komercijalnim bankama izdavanje vlastitih banknota. Sama činjenica da je svaka komercijalna banka mogla slobodno izdavati vlastite banknote prema tim teoretičarima ne bi u toj mjeri stvarala distorzije da izdavanje banknota bez stvarnog pokrića u depozitima nije postala standardna (legitimna) bankarska praksa. Kako bi riješili problem inflacije i snažnog odljeva zlata iz Velike Britanije u prvoj polovici 19 stoljeća, predstavnici Currency School inicirale su donošenje zakona Peel's Bank Charter Act 1844. godine kojim je pravo zakonitog izdavanja papirnog novca dobila Bank of England. Također, Peelovim zakonom propisano je da svaka jedinica papirnog novca mora imati pokriće u zlatu ili jednim dijelom u državnim obveznicama^xxii. Dakle, tim je zakonom de iure i de facto onemogućena kreacija papirnog novca bez „tvrdog“ pokrića.

Međutim, kreatori zakona nisu uočili presudnu činjenicu da se banknote i depoziti po viđenju mogu smatrati gotovo savršenm supstitutima pa nisu propisali sustav potpunih rezervi u komercijalnim bankama koji bi spriješio ranije objašnjenu kreaciju depozita i kredita ex nihilo. Ovu činjenicu su u svojim radovima isticali i pripadnici School of Salamanca i pripadnici Banking School pa je ostalo narazjašnjeno jesu li kreatori Peelovog zakona ovaj propust napravili namjerno ili slučajno. Prema De Sotou, fatalna posljedica ovog zakona je kreacija sustava djelomičnih rezervi koji je sada imao „sigurno utočište“ u instituciji koja je imala ekskluzivno pravo pružati dodatnu likvidnost bankama koje su se našle u problemima s likvidnošću.^xxiii Sustav koji je do tada u uvjetima „slobodnog tržišta“ (bez središnje banke) bio neodrživ i sklon čestim krizama, sada je dobio „zajmodavca u krajnjoj nuždi“ koji ga je mogao spašavati i puno dulje „održavati na životu“. Iako su središnje banke s vremenom postale regulatori i „jamci“ prudencijalnog ponašanja banaka, De Soto smatra kako je u pozadini odnosa banaka i središnjih banaka „moralni hazard“. S jedne strane, banke svjesne mogućnosti „zajmova u krajnjoj nuždi“, bez obzira na prudencijalnu regulaciju, preuzimaju veće rizike nego što bi preuzimale u odsustvu središnje banke. S druge strane, deponenti i zajmoprimci banaka u sustavu sa središnjom bankom „na čelu“ imaju veće povjerenje u bankovni sustav pa su spremni na puno „neopreznije“ poslovanje s bankama^xxiv.

U knjizi se navodi još jedna velika kritika institucije središnje banke koje počiva na Misesovoj teoriji nemogućnosti socijalističke računice. Prema Misesu je „pokušaj koordinacije društvenih procesa institucionalnom prisilom bilo koje vrste intelektualna pogreška budući da je teorijski nemoguće da institucija koje provodi prisilu rapolaže potrebnim informacijama koje bi do takve koordinacije dovele“. Ova tvrdnja je, prema de Sotou, istinita iz četiri razloga: (i) nemoguće je da neka državna institucija kontinuirano asimilira gotovo neograničen volumen praktičnih informacija „pohranjenih“ u mislima različitih ljudskih bića; (ii) većina informacija je poptuno subjektivne, praktične i „prešutne“ prirode što spriječava njihovu jednostavnu transmisiju na neki centralni organ moći; (iii) nemoguće je da se informacije koje još nisu otkrivene ili stvorene, a posljedica su upravo djelovanja slobodnih tržišnih sila i poduzetništva, prenesu na taj organ i (iv) institucionalna prisila sprječava poduzetnike da otkriju i stvore informacije koje su nužne za društenu koordinaciju.

De Soto ovu teoriju primjenjuje na analizu suvremenog bankarskog sustava koji je utemeljen na sustavu rezervi s djelomičnim pokrićem i dominantnom ulogom središnje banke (centralni organ moći) koja taj sustav regulira, postavlja brojna instrumentalna i administrativna ograničenja te je zadužena je za provođenje monetarne politike (koordinacija procesa). Prema autoru je, možda pomalo pretjerano, „takva organizacija bankovnog sustava puno bliža socijalističkoj ekonomiji nego tržišnoj ekonomiji“. Središnje banke financijskom sustavu i cijelom gospodarstvu postavljaju ciljeve (npr. ciljana inflacija), interveniraju u tržište na različite načine (npr. operacije na otvorenom tržištu), postavljaju i miču ograničenja (npr. različite stope pričuva), nalažu tržišnim agentima (bankama) kako da se ponašaju (npr. kapitalni zahtjevi, izloženost i sl.) i to sve „pod krinkom zaštite društva“.^xxv

Posljedice gore opisanog sustava na ekonomsku aktivnost su značajne, a mehanizam preko kojeg se distrozije u financijskom sustavu prenose na gospodarstvo su investicijske odluke poduzeća. Upravo je teorija pogrešno usmjerenih investicija (eng. malinvestment) temelj teorije monetarnih poslovnih ciklusa austrijske škole ekonomske misli. Kao što je već navedeno, bankovni sustav djelomičnog pokrića s zajmodavateljem u kranjoj nuždi ima intrizičnu tendenciju prema snažnoj monetarnoj ekspanziji. Posljedica monetarne ekspanzije^xxvi na tržištu novca je smanjenje kamatne stope, tj. rast cijena kapitalnih dobara. Jeftiniji izvor financiranja i veća cijena proizvoda koji kratkoročno signaliziraju mogućnost ostvarenja većih profita u investitorima bude optimizam te ih potiču na ulazak u nove projekte, od kojih neki bez „umjetnog“^xxvii snižavanja kamatnih stopa i rasta cijena kapitalnih proizvoda ne bi bili profitabilni. S druge strane, banke također imaju pristup jeftinijem izvoru financiranja, percipiraju rast profita poduzetnika te su spremne financirati projekte, izložiti se višim rizicima te spustiti kriterije budući da očekuju da će najveći dio plasmana biti u potpunosti naplativ.

Rast investicija stvara veću potražnju za intermedijarnim dobrima te dolazi do realokacije faktora proizvodnje iz sektora potrošnih dobara u sektor intermedijarnih i kapitalnih dobara. Međutim, budući da rastu investicija nije prethodila štednja, cijene faktora proizvodnje rastu (prvenstveno plaće) jer prirodnim putem nije došlo do rasta njihove ponude (rast štednje značio bi pad potražnje za potrošnim dobrima pa bi padala potražnja za fakotrima proizvodnje u toj fazi proizvodnog ciklusa, došlo bi do smanjenja njihove uporabe te bi rasla njihova ponuda). Istovremeno dolazi i do rasta cijena potrošnih dobara zbog rasta kupovne moći radnika, smanjenja proizvodnje potrošnih dobara te rasta kupovne moći poduzetnika (investitora). Također, zbog rasta profita poduzeća i optimizma dolazi do rasta cijena dionica na tržištu kapitala (burzama) i povećava se obujam špekulacija.

Nakon određenog vremena počinju rasti profiti u fazama proizvodnje bliže potrošnim dobrima (zbog rasta cijene potrošnih dobara), a u nižim fazama proizvodnog ciklusa (intermedijarna dobra) istovremeno profiti padaju zbog rasta cijena faktora proizvodnje. Zbog toga dolazi do revizije investicijskih planova i pada potražnje za kapotalnim dobrima. Pad profita i odustajanje od projekata signaliziraju rast rizika pa dolazi do rasta kamatnih stopa u bankovnom sustavu, najčešće na razine više od one prije početka monetarne ekspanzije, zbog nastale inflacije, rasta rizika te spremnosti investitora da prihvate višu kamatnu stopu kako bi završili započete projekte. Zbog svih navedenih razloga dolazi do gubitaka u daljnjim fazama proizvodnje (primarna i intermedijarna dobra), likvidacije projekata koji su se ipak pokazali neprofitabilnim, otpuštanja radnika u proizvodnji kapitalnih dobara, rasta pesimizma, pada cijena dionica, rasta nenaplativih kredita te kreditnog sloma. Svi navedeni faktori gospodarstvo dovode u recesiju.

Postoje dva načina da se ponovno dođe na uzlaznu fazu ciklusa. Prvi je način da pod utjecajem pesimizma došše do pada potrošnje i rasta štednje te da počnu padati cijene potrošnih dobara, što u konačnici dovodi do prirodnog pada kamatne stope i rasta profita u sektoru kapitalnih proizvoda što motivira investitore na ulazak u nove projekte i zapošljavanje radnika. Alternativa je ponovna monetarna ekspanzija, koja prema učenju austrijske škole, uvijek generira gore opisani ciklus i sigurno dovodi do krize. Nastanak krize je moguće odgađati, ali će kriza, što je dulje odgađana, prema De Sotou, biti snažnija i teža. Upravo se ovaj argument među pripadnicima austrijske škole često koristi u objašnjenju Velike recesije od 2008. godine. Dakle, De Sotov zaključak odgovara zaključcima austrijske škole da su financijske i ekonomske krize najvećim dijelom posljedica bankovnog sustava koji se temelji na djelomičnim rezervama te dominantnom ulogom središnje banke kao regulatora i nositelja monetarne politike (kojom može manipulirati poticajima (eng. incentives) ekonomskih subjekata).

Posljedično, De Soto tvrdi kako su Marxove i Keynesove tvrdnje da su krize intrizične slobodnom financijskom tržištu i kapitalističkom sustavu pogrešne. Upravo suprotno, sustav slobodnih banaka (eng. free banking system), bez središnje banke, s potpunim rezervama (potrebno je prisjetiti se da je sustav djelomičnih rezervi prema De Sotou velikim dijelom posljedica državne intervencije i legitimacije) bi u njegovoj teoriji bio sposoban generirati puno stabilniji ekonomski sustav, s umjerenim ciklusima. Ključan preduvjet za uspjeh tog sustava je odsustvo institucionalne prisile, koju u kontekstu monetarne teorije poslovnih ciklusa, predstavlja središnja banka. Zato u posljednjem poglavlju knjige autor opisuje alternativni monetarni sustav koji bi osigurao financijsku stabilnost, fiskalnu odgovornost i održivi ekonomski rast.

Temeljni stupovi tog sustava su: (i) potpuno slobodan izbor valute (privatizacija i demonopolizacija valute, ukidanje zakonske nacionalne valute) te decentralizacija novca kako bi se zadovoljila činjenica da je kreacija novca kroz povijest bila spontani, evolucijski proces; (ii) potpuno slobodno bankovno tržište bez središnje banke koje podrazumijeva potpunu slobodu osnivanja banaka, ukidanje svih regulatora i poštivanje temeljnih legalnih principa (vidjeti početak prikaza); (iii) sustav potpunih rezervi (eng. 100% reserve system). Ovi bi stupovi, prema De Sotou, garantirali prudencijalno ponašanje banaka koje se zbog odsustva zajmodavatelja u krajnjoj nuždi ne bi previše izlagale rizicima te bi se zbog snažne konkurencije na tržištu i 100%-tnih rezervi bi se morale „boriti“ za povjerenje i depozite klijenata. Spriječile bi se krize potaknute „umjetnim“ snižavanjem kamatnih stopa kroz djelovanje središnje banke te bi se kamatna stopa mogla snižavati samo pod utjecajem stvarnog povećanja štednje. Uloga države u gospodarstvu bi se smanjila, a i banke bi središnjeg regulatora bile manje podložne pritiscima. De Soto se zalaže za postepenu monetarnu reformu u 5 faza^xxviii, pri čemu ističe da su SAD još uvijek najdalje od idealnog sustava (u fazi 1), dok je EMU u fazi 2.

Iako je knjiga vrlo opsežna (preko 800 stranica teksta) i predstavlja kombinaciju međusobno povezanih, ali i zasebno vrlo opširnih i zahtjevnih tema, De Soto je uspio učiniti ju zanimljivom, dinamičnom i relativno lako čitljivom. Čitatelju koji nije upoznat s učenjem austrijske škole ekonomske misli bit će potreban dodatan trud i vrijeme kako bi mogao razumijeti koncepte i teorije koje De Soto u ovoj knjizi primjenjuje i objedinjuje u kompleksnu teoriju monetarne teorije poslovnih ciklusa. Također, samo će poznavatelji austrijskih teorija moći shvatiti stvaran doprinos autora u primjeni Hayekovog „društvenog pravila“ i Misesovog teorema nemogućnosti socijalističke računice na monetarnu analizu i povijest bankarstva. Međutim, svaki dodatni trud će se isplatiti jer će holistički i interdisciplinarni pristup koji De Soto koristi (i) povećati razinu informiranosti i znanja čitatelja o monetarnoj povijesti zapadnog svijeta od kraja srednjeg vijeka; (ii) pružiti uvid u teorije austrijske škole ekonomske misli s kojima su u Hrvatskoj rijetki mladi ekonomisti upoznati; (iii) upoznati čitatelja s alatima ekonomske analize pravnih institucija te (iv) snažnije potaknuti čitatelja na razmišljanje o bankovnom i monetarnom sustavu kroz prizmu političke ekonomije.

Kao temeljne kritike knjige mogu se istaknuti česta ponavljanja, pristranost u izlaganju (naslov knjige upućuje da se radi o „općoj teoriji“ ciklusa, a ne isključivo austrijskoj teoriji) te vrlo šturo i u nekim elementima nejasno zadnje poglavlje u kojem se predlaže alternativni monetarni sustav. Moglo bi se reći da je autor puno više truda uložio na ukazivanje slabosti i ograničenja postojećeg sustava nego u razradu teorije i ideja o njegovoj realnoj alternativi. Bez obzira na navedeno knjiga otvara prostor za daljnje istraživanje, diskusiju i propitivanje opravdanosti pojedinih elemenata suvremenog financijskog sustava koji se danas, kolikovijalno rečeno, uzimaju zdravo za gotovo.