Autori koriste podatke za 100 država u razdoblju 1994 – 2004 ne bi li pomoću podataka koji se standardno koriste u makro-prudencijalnoj analizi pokušali predvidjeti trenutak izbijanja i trajanje sistemskih bankovnih kriza. Posebno se bave s 13 pokazatelja financijske stabilnosti.

Prvi problem koji su trebali riješiti odnosio se na definiciju sistemske bankovne krize. Združujući relevantne definicije iz ranije literature autori definiraju bankovnu krizu kao epizodu u kojoj je (a) gotovo sav kapital banaka potrošen, (b) djelomično i potpuno nenadoknadivi plasmani prelaze 10% ukupne aktive bankovnoga sustava, (c) trošak oporavka sustava prelazi 2% BDP-a, i (d) operacija oporavka uključuje veliku nacionalizaciju ili radikalne mjere poput proglašenja potpunog osiguranja depozita, zamrzavanja depozita, proglašenja „bankarskoga praznika“ i sl. Autori na taj način identificiraju 51 kriznu epizodu koju nastoje objasniti odnosno predvidjeti.

Povrat na kapital banaka pokazao se najuvjerljivijom prognostičkom varijablom: smanjenje profitabilnosti banaka najavljuje krizu. Sličnu prognostičku moć ima omjer duga i glavnice sektora poduzeća. Od ostalih makroekonomskih varijabli najvažniju ulogu igra razina razvoja definirana u vidu realnog BDP-a po stanovniku: što je on veći, vjerojatnost izbijanja krize je manja. Rast kredita, inflacija i realne kamatne stope nisu pokazali sposobnost predviđanja bankovnih kriza.