Brojna istraživanja nastoje pokazati vezu između razvoja financijskog sektora i rasta, međutim manji je dio njih pokušalo odgovoriti na pitanje pomaže li financijski razvoj u smanjivanju siromaštva.

Studija razmatra negativne i pozitivne učinke financijskog razvoja na smanjenje siromaštva. S jedne strane, on neizravno pomaže smanjivanju siromaštva stimuliranjem ekonomskog rasta (koji utječe na pad udjela siromašnog stanovništva), a s druge, izravno, olakšavanjem transakcija, pružanjem financijskih usluga (prvenstveno štednje) koje povećavaju dohodak (kroz zarađene kamate) te osiguravanjem prilika za poduzimanje investicija i drugih gospodarskih aktivnosti. Negativan učinak proizlazi iz nestabilnosti koja prati različite razine financijskog razvoja i umanjuje povoljan učinak na siromašne. Razlog leži u tome što su siromašni znatno osjetljiviji od bogatih u situacijama nestabilnih i nefunkcionirajućih financijskih institucija, te nestabilnog makroekonomskog okruženja.

Autori istražuju je li poboljšan pristup kreditima i štednji (s pozitivnim realnim prinosom) glavni izravni kanal kojim financijski razvoj djeluje na smanjivanje siromaštva. Prvenstveno se želi ispitati relevantnost tzv. „McKinnonovog conduit efekta“ koji pretpostavlja da čak i ako financijske institucije ne osiguravaju kredit siromašnima, koji u tom slučaju moraju samostalno financirati svoja ulaganja, one su korisne zato što nude profitabilne mogućnosti štednje.

Kako financijski razvoj može izravno pozitivno utjecati na dohodak siromašnih pored njegovoga utjecaja kroz ekonomski razvoj? Da bi siromašni mogli ostvariti investicije u fizički i ljudski kapital najčešće moraju uzeti zajam. To je glavni razlog zašto kreditna ograničenja limitiraju razvoj siromašnih. Njihov pristup bankovnim kreditima spriječen je zbog visokih jediničnih troškova zajmova malih iznosa. To je ujedno i pretpostavka modela Greenwooda i Jovanovića (1990) koji smatraju da zaštite od rizika koje nude financijski posrednici zahtijevaju trošak koji siromašna kućanstva ne mogu podmiriti. Obzirom da ne posjeduju štednju koju bi mogli iskoristiti za ovakav izdatak, financijski razvoj u počecima uzrokuje daljnje zaostajanje siromašnih u dohodovnoj distribuciji te povećava nejednakost. Međutim, kako financijski sustav postaje zdraviji i kompetitivniji, stvara se veći kapacitet za podnošenje troškova kredita manjih iznosa (Rajan i Zingales, 2003). Takva situacija može se opisati obrnutom U- krivuljom dohodovne nejednakosti i financijskog razvoja.

Prema McKinnonu, kada su ekonomske jedinice ograničene na samostalno financiranje - tako da nema distinkcije između štediša (kućanstava) i investitora (poduzeća), nedjeljivost ulaganja postaje važna jer u tom slučaju novac i kapital postaju komplementarni. Ako poraste stvarni prinos na držanje novca, također će porasti i ulaganja koja se financiraju iz vlastitih izvora. Povećana želja za držanjem novca (za siromašne) smanjuje oportunitetni trošak njihove štednje za eventualno stjecanje kapitalnih dobara izvan kućanstva-poduzeća. Prema tome, financijska „cijev“ za kapitalnu akumulaciju se povećava (McKinnon, 1973, str. 60, cit. u Guillaumont Jeanneney i Kpodar, 2008, str. 5).

U tom smislu, autori uzimaju u obzir hipotezu da su u zemljama u razvoju novac i kapital komplementari zato što (i) u odsustvu razvijenih financijskih tržišta te ekstenzivne intermedijacije, realna novčana sredstva moraju biti akumulirana prije nego što nastupi nedjeljivo ulaganje i (ii) ograničenja likvidnosti utječu na ulaganja od strane siromašnih stanovnika. Stoga studija radi razliku između dva kanala kroz koja financijsko posredništvo može pomoći siromašnima. To su depoziti i zajmovi.

Pozitivan učinak financijskog razvoja na najsiromašnije u isto vrijeme može stvoriti i negativan učinak ako je razvoj praćen nestabilnošću financijskog sustava. Zašto financijska nestabilnost pogađa više siromašne od bogatih? Siromašni su izrazito ranjivi na poremećaje u sustavu plaćanja i zatvaranje banaka. Kad su njihovi depoziti zamrznuti oni ne mogu diversificirati imovinu te investirati svoju štednju u npr. strane banke. Osim izravnog, neizravan učinak može proizaći iz nestabilnosti rasta i inflacije koji proizlaze iz nestabilnog financijskog sustava. Obzirom da je investiranje usko povezano s pristupom kreditnom tržištu, financijska nestabilnost može pogoršati fluktuacije kamatne stope i prema tome destabilizirati rast. Nadalje, ona vodi i promjenjivosti relativnih cijena, jer su cijene dobara na različite načine pod utjecajem kreditnih oscilacija. Nestabilnost stope ulaganja i realnog deviznog tečaja čine rast promjenjivijim. Ramey i Ramey (1995) su pokazali negativan odnos između prosječne stope rasta i promjenjivosti godišnjih stopa u različitim zemljama; vjerojatno je da će promjenjivost rasta uzrokovana financijskom nestabilnošću ometati ekonomski rast. Obzirom da je ekonomski rast nužan uvjet smanjivanja siromaštva, financijska nestabilnost prema tome prvenstveno pogađa siromašne. Štoviše, siromašno stanovništvo je ranjivije na promjenjivost rasta u smislu asimetrije između razdoblja opadajućeg i rastućeg agregatnog dohotka; opadajuća razdoblja smanjuju dohodak siromašnih više nego što ga rastuća povećavaju. Razlog asimetričnog učinka može biti posljedica nekoliko čimbenika koji se razlikuju od zemlje do zemlje. Općenito, manje obrazovani i najsiromašniji radnici postaju suvišni u početku ekonomske recesije, a s ekonomskim oporavkom oni su među zadnjima koji dobiju zaposlenje. Prema tome fluktuacije rasta povećavaju dohodovnu nejednakost.

Autori pretpostavljaju da financijski razvoj ima pozitivan utjecaj na ekonomski rast koji je pak koristan za siromašne. Uzimajući u obzir „McKinnonov conduit efekt“, pretpostavljaju da financijski razvoj ima izravan i pozitivan učinak na dohodak siromašnog stanovništva. No, u regijama gdje financijska nestabilnost, koja šteti rastu a time i smanjivanju siromaštva, ide u korak s financijskim razvojem, pozitivan učinak financijskog razvoja je definitivno smanjen.

Empirijski model preuzima se od Dollar i Kraay (2002) koji mjere siromaštvo kao prosjek per capita dohotka najsiromašnijeg stanovništva, te mu dodaju pokazatelje financijskog razvoja i financijske nestabilnosti. Model se procjenjuje na temelju velikog uzorka zemalja u razvoju s podacima iz razdoblja 1966. – 2000. Koriste tri pokazatelja siromaštva (kao zavisnih varijabli): prosječan dohodak 20% najsiromašnijih, „headcount“ siromaštvo (mjereno udjelom stanovništva koje zarađuje manje od $1 dnevno), te granica siromaštva (iznos ispod kojeg se osoba smatra siromašnom). Gleda se kakav učinak na zavisnu varijablu imaju BDP po stanovniku, razina financijske razvijenosti, razina financijske nestabilnosti te inflacija.

Varijable koje su bitne u modelu su: financijski razvoj i financijska nestabilnost. Financijski razvoj autori mjere s dva pokazatelja (i) omjer svih likvidnih imovina financijskog sustava prema BDP-u - M3/BDP i (2) omjer vrijednosti kredita danih od strane financijskih posrednika privatnom sektoru prema BDP-u – kredit/BDP. Pokazatelji uzimaju u obzir različite aspekte financijskog razvoja; prvi se odnosi na sposobnost financijskog sustava da osigura usluge transakcija i štednje, stoga je relevantan za testiranje „McKinnonovog conduit efekta“. Drugi, isključivanjem kredita danih javnom sektoru, ima prednost u točnijem mjerenju uloge financijskih posrednika u davanju kapitala produktivnim agentima ili eventualno siromašnima.

Rezultati analize ukazuju da je razina varijable M3/BDP signifikantno korelirana s prosječnim dohotkom siromašnih. Dodatno, hipoteza o pozitivnom izravnom učinku financijskog razvoja na standard življenja siromašnih se ne odbacuje. Nadalje, uočeno je da financijska nestabilnost značajno smanjuje dohodak siromašnih. Prema tome, potvrđuje se početna pretpostavka da financijski razvoj na samom početku povećava udio dohotka koji pripada najsiromašnijih 20% stanovništva, dok ga financijska nestabilnost smanjuje. Također, primjećuje se pozitivna korelacija između nestabilnosti financijskog razvoja i njegove razine, što sugerira da u prosjeku financijski razvoj daje više koristi siromašnima u zemljama sa stabilnim financijskim sustavom.

Odnos između pokazatelja likvidnosti (M3/BDP) i broja podružnica banaka po km² (proxi varijabla za pristup bankarskom sustavu) ima pozitivan i signifikantan koeficijent, što pokazuje da bankarska geografska pokrivenost, koja i sama raste s razinom financijskog razvoja, dodatno učvršćuje povoljan učinak rasta likvidnosti na dohodak siromašnih. Također, koeficijent likvidnosti ima snažniji učinak na smanjivanje siromaštva kad je dohodak zemlje na niskoj razini, a negativan učinak njegove nestabilnosti slabi kad je stupanj razvoja visok. Ova činjenica ukazuje da je „McKinnonov conduit efekt“ osobito relevantan u siromašnim zemljama.

Rezultati analize vezani uz pokazatelj omjera danih zajmova prema BDP-u su potpuno drugačiji. Pokazatelj razine danih kredita nije signifikantan. To ukazuje da u zemljama u razvoju pristup siromašnih kreditnom tržištu i dalje nije razvijen, te da je glavni kanal utjecaja financijske razvijenosti na siromašne „McKinnonov conduit efekt“. Drugim riječima, rast udjela kredita danih privatnom sektoru ne mora nužno značiti i poboljšanje blagostanja siromašnih.

Zanimljiva je pozitivna i signifikantna veza između stope danih kredita i broja podružnica banaka po km². Ova činjenica implicira da se u zemljama u razvoju u kojima postoji relativno široka rasprostranjenost banaka koje poboljšavaju prisutnost financijskih usluga povećavaju koristi koje siromašni mogu ostvariti iz dostupnosti financijskom tržištu. Suprotno, veza između kredita/BDP te dohotka siromašnih ne ovisi o razini financijske razvijenosti.

Osim gledanja siromaštva kao mjere prosječnog dohotka 20% najsiromašnijih, autori analiziraju utjecaj financijske razvijenosti i nestabilnosti i na druge dvije mjere siromaštva: „headcount“ siromaštvo i granica siromaštva. Financijski razvoj negativno je povezan s indeksom headcount siromaštva, dok je indeks u pozitivnom odnosu s financijskom nestabilnošću. Granica siromaštva osigurava informaciju koliko daleko su siromašna kućanstva iznad ili ispod linije siromaštva. Dobiveni rezultati su identični pronalascima za prethodna dva indikatora.

Da bi se u potpunosti ustanovio ukupan učinak financijskog razvoja na smanjenje siromaštva, potrebno je procijeniti njegov utjecaj, te utjecaj financijske nestabilnosti na ekonomski rast. Regresijskom analizom ustanovljeno je da financijski razvoj stimulira ekonomski rast, a financijska nestabilnost ga smanjuje. Procjenjuje se da bi 10%-tni rast M3/BDP izravno uzrokovao 4%-tni rast prosječnog dohotka siromašnih, odnosno, „headcount“ siromaštvo bi se smanjilo za 2.8%, a granica siromaštva za 1.1 %.

Glavni zaključci članka mogli bi se sažeti u tri točke: (i) financijski razvoj je povoljan za siromašne, te je njegov izravan učinak snažniji od neizravnog koji djeluje kroz ekonomski rast, (ii) financijska nestabilnost pogađa siromašno stanovništvo, te stoga djelomično smanjuje pozitivne učinke financijskog razvoja i (iii) „McKinnonov conduit efekt“ je glavni kanal kroz koji siromašni imaju koristi od financijskog razvoja.

Nalazi studije imaju političke implikacije. Kako je povoljan utjecaj financijskog razvoja na pad siromaštva smanjen ili čak ukinut pojavom financijske nestabilnosti, politike moraju uzeti u obzir rizik njene pojave. Literatura ukazuje da prevelika ponuda novca koja potiče inflaciju, financijska i trgovinska otvorenost zemalja osjetljivih na vanjske šokove, neadekvatan zakonodavni sustav i ne pridržavanje međunarodnih računovodstvenih standarda, znatno umanjuju financijsku stabilnost. Politike usmjerene na liberalizaciju financijskog sektora te razvoj financijskog posredništva moraju biti praćene prikladnim makroekonomskim politikama, postepenim vanjskim otvaranjem, te strogim nadzorom banaka.

Dominacija „McKinnonovog conduit efekta“ očito potvrđuje činjenicu da prva generacija reformi kojom se nastoji potaknuti aktivniji financijski razvoj, prvenstveno liberalizacijom kamatnih stopa, treba imati prioritet u odnosu na drugu generaciju reformi koja se odnosi na poboljšanje institucionalnog sustava kreditiranja. Navedeni efekt ukazuje da u ranim fazama razvoja financijskog sektora, poboljšanje mobilizacije štednje je vrlo učinkovit način smanjivanja siromaštva, čak i ako bankarski sektor nije voljan osigurati kredite siromašnom stanovništvu.

Značaj izravnog učinka financijskog razvoja na smanjenje siromaštva naglašava važnost za aktivnijom reformom financijskog sektora. Ako siromašna osoba nema pristup sredstvima kojima bi mogla poboljšati svoju situaciju (uložiti npr. u ljudski kapital, postati konkurentniji radnik na tržištu radne snage, samim time olakšati dobivanje zaposlenja i povećati svoj dohodak), ona se može naći u zamci siromaštva; neizlaznom stanju koje samo vuče naniže na ljestvici dohotka. To je realna situacija većine siromašnog stanovništva diljem svijeta. Upravo zbog toga je međunarodna pomoć često usmjerena na stimuliranje institucija koje omogućuju tzv. mikro-kreditiranje. Obzirom da od rasta kreditnog tržišta siromašni nemaju direktne koristi, poželjno je poticati davanje takve vrste zajmova.