Od ožujka 2002. godine Međunarodni monetarni fond dva puta godišnje objavljuje stanje globalnih financijskih tržišta u svojoj publikaciji Izvještaj o globalnoj financijskoj stabilnosti (Global financial stability report ili skraćeno GFSR). Cilj tih izvještaja (čije se izlaženje poklapa s proljetnim odnosno jesenskim zasjedanjima Međunarodnog monetarnog fonda i grupe Svjetske banke), jest ukazati na postojanje mogućih neravnoteža u svjetskim financijama, na strukturne probleme, odnosno ukazati na tekuće rizike u globalnom svijetu financija. Drugim riječima, ti izvještaji žele ukazivati na potencijalne sistemske slabosti s primarnim ciljem da se izbjegnu krize. Na neki način ovi su izvještaji rezultat azijske odnosno globalne financijske krize potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom da izlazi dva puta godišnje (dakle relativno često), namjera je publikacije da se pruži aktualna slika distribucije i promjena rizika u financijama kako u tržištima u nastajanju, tako i u razvijenim tržišnim gospodarstvima. Posebna je pozornost posvećena globalnim tokovima kapitala. Oni u sve većoj mjeri imaju ulogu u globalnom ekonomskom rastu te njihovi tokovi u značajnoj mjeri određuju glavne rizike.

Izvještaj publiciran u travnju 2007. godine na oko 130 stranica uz obilje statističke građe ima tri glavna poglavlja, a to su: ocjena globalnih financijskih rizika, promjene u međunarodnoj bazi investitora i posljedice po financijsku stabilnost te globalizacija financijskih institucija: posljedice za financijsku stabilnost.

Prvo poglavlje koje se bavi trenutačnim rizicima, počinje tvrdnjom kako je globalna financijska stabilnost dobra i podržana dobrim ekonomskim izgledima globalnog gospodarstva. Pritom ovogodišnji izvještaj koristi nov i zanimljiv način prikazivanja rizika mapom globalne financijske stabilnosti koja omogućuje brzu usporedbu rizika odnosno uvjeta promijenjenih u odnosu na protekli semestar.

Zelena se linija odnosi na rizike i preduvjete u rujnu 2006. godine, a žuta na stanje u travnju 2007. godine prema procjenama autora izvještaja.

Vidimo da su kreditni i financijski rizici nešto veći nego što su bili u rujnu 2006. godine, ponajprije zbog slabije kvalitete hipotekarnih tržišta.  Nadalje, izvještaj navodi kako je moguće da investitori na financijskom tržištu premalu pozornost posvećuju činjenici da visoka likvidnost, relativno niska zaduženost te visoka sklonost riziku mogu biti posljedice povoljne cikličke faze, a to se lagano može izmijeniti. Niska kolebljivost se može pretvoriti u šok koji može biti pojačan zaduženošću i neizvjesnostima u vezi s koncentracijama rizika koje proizlaze iz brzog rasta novih složenih financijskih proizvoda. Drugim riječima, teško je unaprijed odrediti smjer i jačinu širenja nekoga šoka zbog toga što bi novi financijski proizvodi sudjelovali u generiranju i širenju novog poremećaja.

Drugo poglavlje govori o dosada nezabilježenom rastu i produbljivanju financijskih tržišta te o vrlo brzom rastu međunarodnih ulaganja u proteklome desetljeću. Ulagatelji se od početne sklonosti prema domaćim tržištima sve više okreću međunarodnim ulaganjima. Pri tome ne samo da se baza investitora koja želi držati međunarodnu imovinu širi, nego je zabilježen brzi rast imovine kojom upravljaju institucionalni ulagači iz razvijenih tržišnih gospodarstava. Zanimljivo je da se oni sve više oslanjaju na hedge fondove kao način ostvarivanja povećanih prihoda. Istovremeno su službeni investitori, kao npr. središnje banke, postale glavni igrači u međunarodnoj alokaciji imovine. Tako su se službene bruto međunarodne pričuve više nego udvostručile u razdoblju od 2002. do rujna 2006. godine, kada su dosegle gotovo 5 bilijuna US $. Drugi veliki izvor službenih međunarodnih ulaganja su državni stabilizacijski fondovi (eng. sovereign wealth funds). To su fondovi što ih formiraju vlade zemalja proizvođača sirovina kao npr. nafte, s ciljem da se u njima akumuliraju sredstva tijekom razdoblja s povoljnim uvjetima razmjene. Procjene govore da takvi fondovi upravljaju imovinom od 1,4 bilijuna US $. Poglavlje zaključuje kako globalizacija podržava financijsku stabilnost. Izvještaj preporučuje da se  težište prudencijalne regulacije i nazdora financijskih institucija treba prebaciti na međunarodne rizike.

Treće se poglavlje izvještaja bavi globalizacijom financijskih institucija. Rad nalazi da su od svih institucija banke bile najaktivnije u međunarodnim aktivnostima. Porast je stranog vlasništva banaka posebno bio izražen u Latinskoj Americi te u Središnjoj i Istočnoj Europi. Studija zaključuje da globalizacija poboljšava financijsku stabilnost iz perspektive pojedinih institucija (jer su diverzificirane) te u slučaju relativno malih šokova. No, povećane međunarodne veze mogu dovesti do toga da velike krize mogu imati široke posljedice s kojima može biti vrlo teško upravljati. Stoga nositelji ekonomske politike moraju obavljati adekvatan nadzor nad međunarodnim financijskim institucijama te uspješno koordinirati svoje aktivnosti s ostalim supervizorima gdje te institucije djeluju (prekogranična suradnja). Izvještaj također preporučuje da bi bilo poželjno imati prekogranične planove upravljanja krizom. Usprkos napretku koji je zamjetan, izvještaj zaključuje da je na tom planu potrebno još puno raditi.

Domaći ekonomski subjekti mogu smatrati kako su kretanja rizika u svijetu od male važnosti za domaće prilike. No, Hrvatska je u sve većoj mjeri globalizirana. U njoj se odražavaju svjetska kretanja te bi stoga bilo uputno da važniji domaći financijski akteri pozorno prate globalne svjetske rizike, pri čemu GFSR predstavlja neizbježno štivo