Konferencija je započela raspravom na staru temu odnosa razvoja financijskog posredovanja putem institucija (banaka) ili tržišta kapitala. Ovdje su empirijski rezultati već godinama poznati: pojedine zemlje bilježe snažan razvoj putem bankarskog tržišta dok u drugima dominiraju tržišta kapitala. Iako se u početku akademska rasprava vodila oko pitanja koja je od ovih dviju opcija optimalna za maksimiziranje ekonomskog rasta, rezultati su ukazali na to da na tržišta duga i kapitala ne treba gledati kao na supstitute. Iako svaki od tih kanala ima svoje prednosti i nedostatke, za rast gospodarstva važna je ukupna financijska dubina, bez obzira na strukturu. Ovo se posebno tiče zemalja u razvoju koje su često suočene s nedostatkom financijskih sredstava za daljnje investicije i rast. U tom smislu, zemlje u razvoju trebaju poticati razvoj cjelokupnog financijskog sustava, ali pritom paziti da ne diskriminiraju jedan kanal u odnosu na drugi kako bi se oba mogla ravnopravno dugoročno razvijati.

Druga se tema ticala inovacija u prijenosu kreditnih rizika te njihovog utjecaja na financijsku stabilnost. Glavni razlog prijenosa kreditnih rizika s financijskih posrednika na druge subjekte je oslobađanje kapitala za daljnje kreditno posredovanje čime se povećava efikasnost tržišta kredita. Također, prenošenje rizika na veći broj investitora trebao bi dovesti do veće financijske stabilnosti jer rizici postaju diversificirani te se prenose izvan bankarskog sustava na institucionalne investitore (poput mirovinskih fondova) koji nisu toliko izloženi riziku likvidnosti. Prijenos rizika dovodi i do smanjenja troška zaduživanja što pruža daljnje makroekonomske koristi. Naposljetku, povećana ponuda različitih vrsta financijskih imovina pruža priliku upraviteljima imovinom da značajnije diversificiraju portfelj te hedžiraju pojedine rizike.

S druge strane, troškovi prijenosa rizika uključuju veliku premiju kod transferiranja instrumenata sa najvećim rizikom zbog asimetričnih informacija (budući da investitori ne znaju koliko je pojedini instrument doista rizičan, zahtijevati će veće prinose na instrument nego što je to „fundamentalno“ opravdano), pa može doći do pojave moralnog hazarda kod zajmodavaca koji unaprijed znaju da će prenijeti kreditni rizik na druge investitore. Takvi zajmodavci nakon odobrenja zajma ne posvećuju dovoljnu pažnju naplati kredita.

Detaljno je prikazan opseg inovativnosti financijskih posrednika pri kreiranju različitih financijskih instrumenata koji su preneseni na druge investitore posljednjih godina. Prema autoru popratnog papira, glavni rizici transferiranja kreditnih rizika u budućnosti povezani su s činjenicom da čak i specijalisti za osigurane dužničke instrumente imaju problema sa mjerenjem rizika i vrednovanjem različitih tranši ovih financijskih instrumenata, pogotovo kod onih čija je korelacija rizika neplaćanja izvornih zajmova visoka. U slučaju iznenadnih korporativnih bankrota koji bi na neki način bili korelirani moglo bi doći do dramatičnog pada likvidnosti i fer vrednovanja pojedinih financijskih instrumenata. Također, inovacije u transferiranju kreditnih rizika dovele su do smanjenja financijskog posredovanja samih banaka u korist hedge fondova i drugih institucionalnih investitora. Može se postaviti pitanje u kojoj će mjeri banke biti pružatelj nužne sekundarne likvidnosti pri budućim kreditnim krizama, pogotovo nakon što su već prenijele rizik na druge igrače.

Rad nije odgovorio na pitanje što se dešava u slučaju trenutne krize – koja institucija bi doista trebala pružiti prijeko potrebnu likvidnost na sekundarnom tržištu? Također, rad ne odgovara na pitanje što će biti s bankama koje su tijekom prošle godine nastavile s intenzivnim kreditiranjem u nadi da će prenijeti i njihove rizike na nove investitore, a završile su s „nuklearnim otpadom“ u svojim bilancama jer je tržište sekuritiziranih instrumenata u jednom trenutku potpuno nestalo.

Ovim su se pitanjem donekle bavili sudionici treće sesije koja se bavila pitanjem utjecaja likvidnosti na financijske cikluse. Autori definiraju likvidnost kao rast agregiranih bilanci u financijskom sustavu. Naime, kada su bilance financijskih posrednika „snažne“, njihov stupanj financijske poluge (omjer duga i kapitala) postaje niži od zahtijevanog. Budući da posrednici u bilanci imaju višak kapitala, moraju pronaći način kako ga dalje oploditi – u industrijskim poduzećima ovo se naziva višak kapaciteta. U financijskim poduzećima višak kapaciteta se može shvatiti kao likvidnost, pri čemu je snaga agregatne likvidnosti povezana s time koliko financijski posrednici traže zajmoprimce u koje će uložiti višak sredstava.

Autori promatraju kako se ponašaju pojedinci u situaciji kada se bilance kontinuirano prilagođavaju tržišnim kretanjima (tzv. „mark-to-market“ računovodstvo). Kada bi financijski posrednici bili pasivni te ne bi prilagođavali bilance promjenama u neto imovini tada bi stupanj financijske poluge padao kada imovina raste, a veza između financijske poluge i veličine bilance bi bila negativna. Podaci pokazuju da komercijalne banke ciljaju fiksni stupanj financijske poluge bez obzira na ciklus. Autori smatraju da je to zato da bi dobile povoljnije ocjene rejting agencija te imale niže troškove pribavljanja kapitala. S druge strane, investicijske banke su izrazito prociklične, i to na način da se stupanj financijske poluge (omjer duga i kapitala) povećava za vrijeme ekspanzija (što drastično povećava likvidnost) te se smanjuje za vrijeme recesija (što može uzrokovati nedostatak likvidnosti, koji je zabilježen u zadnjih godinu dana, te pad vrijednosti imovine). Takvo ponašanje uzrokuje snažnu procikličnost. U tom smislu, kada dolazi do viška likvidnosti, cijene imovina snažno rastu, a u slučaju pada cijena imovine dolazi do nagle rasprodaje imovine koja uzrokuje drastičan pad cijena.

U komentaru navedenog rada viceguverner Švicarske narodne banke postavlja zanimljivo pitanje zašto se banke ponašaju toliko različito od poduzeća koje kreditiraju. Naime, prosječno poduzeće ima omjer kapitala i ukupne aktive otprilike 30-40%, dok su posljednjih godina ti omjer kod banaka iznosili puno manje od 10%, a u Švicarskoj oko 3%. Kada bi poduzeće imalo stupanj kapitalne adekvatnosti ispod 30%, banke bi bile nespremne za daljnje kreditiranje. Istovremeno njihov je stupanj zaduženosti puno veći. Za ilustraciju, pri adekvatnosti kapitala od 3%, na svaki milijun eura kapitala banke dolazi oko 32 milijuna eura duga. Pod pretpostavkom da banka cijelu svoju imovinu uloži u obveznicu kojoj cijena na tržištu padne samo 1%, ukupan gubitak za banku je trećina ukupnog kapitala banke, a stupanj financijske poluge raste sa visokih 33 na 50! Da bi banka vratila financijsku polugu na 33, morala bi prodati 10 milijuna eura iste obveznice te time vjerojatno utjecati na daljnje smanjenje njezine cijene te se tako našla u začaranom krugu.

Viceguverner nudi dva moguća objašnjenja. Prvo, kapital banaka je skup jer su banke „posebne“ pa se visoka financijska poluga može opravdati i tolerirati. Drugo objašnjenje je puno pesimističnije – banke su trenutno premalo kapitalizirane te nitko do sada nije razmatrao rizike ovako visokog stupnja financijske poluge. Naime, banke često zaboravljaju kolike su negativne eksternalije povezane uz bankrot banaka te drže premalo kapitala u odnosu na društveni trošak koji bi bio uzrokovan njihovim bankrotom. Drugo, banke preferiraju dug jer primaju kvazisubvencije u vidu sustava osiguranja depozita. Budući da banke ne uzimaju u obzir ukupan trošak duga, sklone su zaduživanju više nego što je optimalno. U svakom slučaju, svako smanjenje kapitalne adekvatnosti trebalo bi biti povezano sa smanjenjem rizika, no izvjesno je da će banke u budućnosti morati pojačati svoju kapitalnu bazu kako bi se spremnije nosile s eventualnim pogoršanjem financijskih i makroekonomskih uvjeta na tržištu.

Posljednja diskusija bila je vezana uz pitanje da li financijski sustav djeluje na način da apsorbira šokove ili ih dodatno pojačava. Priloženi rad fokusirao se na dva pitanja: zašto je bankarski sustav najreguliraniji sustav u gospodarstvu te kakva je veza financijske regulacije i šokova? Odgovor na pitanje apsorbira li, ili pojačava financijski sustav šokove leži u rješenju dileme da li u slučaju makroekonomskog ili sličnog šoka dolazi samo do tržišnih gubitaka ili i do tržišnog neuspjeha (eng. market failure)? Ako ne dolazi do tržišnog neuspjeha, može se smatrati da financijski sustav apsorbira šokove. Ako dolazi do tržišnih neuspjeha, financijski sustav pojačava šokove. Prema autorima, snažna državna regulacija može biti opravdana tek ako se pokaže da je država „pametnija“ od ostatka tržišta te da je svjesna da će kriza donijeti do neželjenih posljedica koje opravdavaju visok trošak regulacije.

Jedno od potpitanja je i da li su bankarske krize općenito uzrokovane panikom u sustavu ili fundamentima (poslovni ciklusi). U slučaju da su uzrokovane panikom, dolazi do tržišnih neuspjeha i regulacija je opravdana jer sustav sam po sebi pojačava šokove. Problem je što postojeća istraživanja nisu uspjela pružiti dovoljno dokaza da su krize uzrokovane samo panikom. Ako su krize uzrokovane isključivo lošim fundamentima, do tržišnih neuspjeha dolazi samo u slučaju nepotpunih tržišta i asimetričnih informacija koje rezultiraju velikim kolebanjima, „zarazom“ (širenjem krize kroz sektore, regije ili države) te cjenovnim mjehurima različitih vrsta imovine, pri kojima se može zahtijevati pomoć središnje banke. Rad nije jednoznačno pokazao je li trenutna regulacija u sektoru opravdana već je samo prikazao moguća rješenja u slučaju pojedinih vrsta tržišnih neuspjeha. Bitno je napomenuti da je ova rasprava ostala na strogo akademskoj razini – rad pruža pregled postojeće literature o financijskim krizama, što ih uzrokuje i kako se manifestiraju, te otvara daljnju raspravu o tome kako u budućnosti transformirati financijski sustav iz sustava koji pojačava krize u sustav u kojemu se gubici raspodjeljuju jednako na cijeli sustav.

Ovdje je prikazan samo dio tema i diskusija koje su održane u dva dana. Originalni radovi, komentari te panel diskusije mogu se pročitati na web stranicama Banke za međunarodna poravnanja.