Globalizacija korporativnih financija: opasnosti i prigode

647 milijardi američkih dolara ili 5,7% BDP-a skupine zemalja u razvoju predstavlja impozantnu brojku. Ona ilustrira snagu prošlogodišnjega priljeva kapitala na tržišta u nastanku. Spektakularni prosječni rast realnoga BDP-a od 7,3%, koliko su zabilježile te zemlje predvođene Kinom (rast od 10,7%) i Indijom (9,2%), zasigurno ne bi bio moguć bez financiranja iz inozemne štednje koja je uglavnom pritjecala iz razvijenih ekonomija. Tamošnji su niski prinosi potaknuli ulagatelje na traženje boljih prigoda za ulaganja drugdje u svijetu.

Međutim, kada započne rast kamatnih stopa u razvijenim zemljama, tada se u pravilu čuju pozivi na oprez. Financijska je povijest više puta pokazala da nakon kiše uvijek dolazi sunce (i obratno), pa strah od „bijega u kvalitetu“ odnosno nagloga vala likvidacije ulaganja u zemljama u razvoju i re-investiranja sredstava na tržištima razvijenih zemalja, nije bez osnove. Prinosi od 4%-5%, koliko trenutno iznose prinosi na ulaganja u instrumente niskoga rizika u razvijenim zemljama, zasada nisu dovoljni da potaknu veće promjene u ponašanju investitora. Takva će situacija potrajati sve dok percepcija rizika ulaganja u zemljama u razvoju ostane nepomućena. Kao što znamo temeljem iskustva 90-ih, ta se percepcija može veoma brzo mijenjati.

Stoga ključ razvitka globalne financijske situacije do kraja ovoga desetljeća u zemljama u razvoju leži u stabilnosti percepcije rizika kod međunarodnih ulagatelja. Ta stabilnost zavisi o tome koliko je uzlet međunarodnih tokova kapitala u periodu 2003-2006 bio potaknut isključivo niskim prinosima na tržištima razvijenih zemalja, a koliko se iza njega kriju realno poboljšani uvjeti za investiranje na tržištima u nastanku. Očigledno, zaokret tokova kapitala mogao bi biti brz i snažan ako su niske kamatne stope na dolar i euro bile primarni pokretači tokova kapitala. Nasuprot tome, ako primarne pokretače treba tražiti u objektivno i trajno poboljšanim uvjetima investiranja u zemljama u razvoju, onda do zaokreta globalnih tokova kapitala ne mora ni doći. U tom slučaju još uvijek postoje dobri izgledi da će se globalna ekspanzija nastaviti, ili da će doći samo do „mekog prizemljenja“, kako u predgovoru ovogodišnjem izdanju Globalnih razvojnih financija predviđa glavni ekonomist i dopredsjednik Svjetske banke Francois Bourguignon. Međutim, kada se detaljno pročita njegov predgovor, postavlja se pitanje može li se uopće govoriti o „prizemljenju“ kada iza dosjetke gospodina Bourguignona o mekoći prizemljenja stoji očekivanje da će zemlje u razvoju i potkraj ovoga desetljeća rasti po izvanredno visokim stopama od 6% godišnje? U tom svjetlu možemo zaključiti da unatoč opreznoj retorici autori izvještaja vjeruju u mogućnost produžetka medenoga mjeseca globalizacije i tržišta u nastanku kojem smo svjedoci tijekom ovoga desetljeća.

Publikacija Globalne razvojne financije nudi dublji uvid u mogući razvoj događaja. Prvenstveno se ističe zapažanje o iznimno velikoj ulozi vlasničkih ulaganja (posebno izravnih stranih ulaganja - FDI) koja danas dominiraju tokovima kapitala prema tržištima u nastanku. Vrijednost ukupnih međunarodnih tokova izravnih stranih ulaganja prošle je godine dosegnula fantastičnih 1,2 bilijuna američkih dolara, od čega se 325 milijardi odnosi na tržišta u nastanku. To znači da je najveći dio (50,2%) međunarodnih tokova kapitala ušao u zemlje u razvoju u vidu izravnih stranih ulaganja koja najbrže povećavaju produktivnost i međunarodnu konkurentnost. Tome treba dodati i veliki dio od 94 milijarde dolara portfolio ulaganja. Imajući u vidu ukupni iznos i strukturu ovih ulaganja te njihov trenutni učinak na produktivnost, ne čudi da je učinak na širenje deficita tekućih računa bilanci plaćanja manji, a na rast međunarodnih pričuva središnjih banaka veći, nego za ciklusa 90-ih godina. To jamči održivost globalnih financijskih odnosa. U tom kontekstu treba spomenuti da je velik broj zemalja iskoristio iznenadne i visoke devizne primitke (uglavnom stvorene izvozom nafte, hrane ili sirovina čije su cijene narasle na svjetskom tržištu) radi prijevremenih otplata vanjskoga duga (Nigerija, Rusija, Argentina, Turska, Indonezija, Alžir). Vrijedi zabilježiti i čijenicu da je tekući račun bilance plaćanja zemalja u razvoju zabilježio povećanje suficita na oko 3% BDP-a (nasuprot deficitu koji je zabilježen tijekom turbulentnih 90-ih), i to uglavnom zbog trgovačkog suficita Kine i Rusije (kod Rusije se radi o posljedici povoljne cijene nafte na svjetskom tržištu).

Druga se dobra vijest odnosi na činjenicu da se novi ciklus rasta svjetskih kamatnih stopa događa u bitno promijenjenim institucionalnim uvjetima u odnosu na one 90-ih godina. Domaća tržišta vrijednosnih papira puno su razvijenija pa se izdavatelji mogu oslanjati i na domaće tržište kada svjetsko postane previše nervozno. Korporativno upravljanje, primjena međunarodnih računovodstvenih standarda i supervizija banaka još su daleko od razine u razvijenim ekonomijama, no jednako su tako daleko napredovali u odnosu na 90-e. I to je jedan od razloga zbog kojeg su vlasnička ulaganja dosegnula četiri puta veće iznose od tokova kapitala na temelju dužničkih ugovora. To je posve drukčija situacija od one iz druge polovice 90-ih, kada su vlasnički i dužnički financijski instrumenti igrali podjednako važnu ulogu u pokretanju međunarodnih tokova kapitala.

Jedina globalna regija u kojoj dužnički odnosi još uvijek igraju važnu ulogu je Europa i Središnja Azija. To je naša regija. U njoj poslovanje međunarodnih bankovnih grupa predstavlja važan kanal prijenosa međunarodnih tokova kapitala. Više od 50% globalnih tokova koji se odvijaju putem dužničkih instrumenata prema tržištima u nastanku koncentrirano je ovdje i odvija se putem spomenutog bankovnog kanala. S jedne se strane radi o potvrdi dubine integracije zemalja Nove Europe i u manjoj mjeri Eurazije sa starijim zemljama EU, što bi u slučaju globalnih financijskih poremećaja moglo funkcionirati kao štit od globalnih poremećaja i osigurati stabilnost međunarodnih financijskih tokova prema Novoj Europi i njenoj periferiji. S druge strane – imajući u vidu još uvijek nedovoljno razvijenu suradnju između supervizora banaka u državama iz kojih potječu banke-matice i državama domaćinima, autori izvješća ističu sumnju da bi se u nekim državama mogla pojaviti nepovoljna makroekonomska konstelacija koja bi mogla poremetiti trenutnu idiličnu sliku.

Scenarij koji se pritom ocrtava prilično je poznat i već viđen. Istovremeno širenje deficita tekućih računa bilanci plaćanja i državnih proračuna koje je praćeno rastom vanjskoga duga, velikom kreditnom ekspanzijom uz unutarnje institucionalne slabosti i pretjeranim rastom cijena imovina, može dovesti do ozbiljnog pregrijavanja i – potom, do naglog hlađenja takvih ekonomija pri čemu rast svjetskih kamatnih stopa pritom može odigrati ulogu katalizatora u preokretu poslovnog ciklusa. Ovogodišnje izvješće otvoreno govori o toj opasnosti i jednako otvoreno nabraja države u kojima je – prema analitičarima Svjetske banke – ta opasnost prisutna. To su: Estonija, Mađarska, Kazahstan, Latvija, Litva, Rusija i Ukrajina. Hrvatske nema na popisu.

LinkedIn icon