Drugi val krize u Europi, napose u Eurozoni, pokrenut je neizvjesnošću u pogledu fiskalne solventnosti zemalja članica. Grčka je izvjesno nesolventna, no za nekoliko drugih članica postavlja se isto pitanje na koje za sada nema odgovora. Zbog toga se u Eurozoni obnavlja strah da bi se kriza neplaćanja država mogla pojaviti usporedo s bankarskom krizom. Međutim, analiza scenarija pokazuje da je veličina EFSF-a i nacionalnih fondova za stabilizaciju banaka dovoljna za osiguranje financijske stabilnosti. Zaključak vrijedi uz vrlo konzervativne pretpostavke i uz zadovoljavanje vrlo restriktivnih omjera adekvatnosti osnovnog kapitala koje će propisati nova regulacija Basle III. Razlog zbog kojega ova činjenica ne uspijeva primiriti sudionike na tržištima, leži u krizi političke vjerodostojnosti. Kriza će se obnavljati sve dok nije jasno što i kako radi EFSF, ECB, a što druge institucije. U konačnici, kriza će se obnavljati sve dok tržišnim sudionicima ne postane jasno koje su države uistinu nesolventne, a koje nisu. Eurozona se vjerojatno neće raspasti. Institucionalne promjene koje su se događale u zadnjih godinu i pol dana prilično jasno iscrtavaju novu arhitekturu financijske stabilnosti. Zbog toga odnos Hrvatske prema Eurozoni ne treba graditi na temelju trenutnih poteškoća, nego na temelju dugoročne vizije. Čak i ako na kratak rok prevladaju politički oprez i strah, pa Hrvatska odluči otezati s ulaskom u ERM II, novi element arhitekture stabilnosti – Pakt za Euro-Plus, predstavlja koristan okvir za vođenje ekonomske politike. On adresira dvije najveće hrvatske boljke – problem konkurentnosti i problem fiskalne prilagodbe.

HUB Analize broj 34 - Arhitektura nove financijske stabilnosti.