Tri najveće islandske banke postigle su veličinu aktiva jedanaest puta veću od islandskog BDP-a! (Usporedbe radi, tri najveće banke u Hrvatskoj imaju manju aktivu od vrijednosti BDP-a). Detaljnija analiza bilance pokazala je da se najveće islandske banke u manjoj mjeri financiraju depozitima, a u većoj mjeri na međubankarskom tržištu (oko dvije trećine). K tome, veći dio aktive i pasive bio je denominiran u stranim valutama. To se jednim dijelom može objasniti brzom ekspanzijom podružnica u sjevernoj i sjeverozapadnoj Europi. Dok je devizna likvidnost bila izdašna, problem nije bio vidljiv, jer je pristup devizama bio lagan. Središnja banka zbog toga nije akumulirala velike međunarodne pričuve; nadala se da je takvo stanje trajno. Zbog toga je uspostavljen omjer međunarodnih pričuva prema BDP-u od 12%, koji je tipičan za zemlje poput Norveške i Australije. Moguće je da su se islanđani rukovodili Norveškim omjerom kao uzorom zanemarujući činjenicu da norveške banke ni izbliza nisu bile nalik islandskima.

Banke su prema svemu sudeći bile solventne sa solidnim kapitalnim omjerima, no kriza je eskalirala kao kriza likvidnosti. Banke odjednom više nisu imale pristup deviznim izvorima likvidnosti o kojima je zavisilo više od dvije trećine njihova poslovanja. Umjesto klasične „utrke na šaltere“, islandske su banke pale pod pritiskom dojučerašnjih kreditora, uglavnom drugih banaka iz EU.

Predugo zadržavanje vlastite valute u maloj zemlji u financijski integriranom svijetu dovelo je do toga da je Islandu trebao devizni kreditor zadnjeg utočišta, no Island ga nije mogao osigurati. Devizni swap-ovi s drugim središnjim bankama bili su ugovoreni (sa Švedskom), no spremnost druge strane na prihvaćanje valute male zemlje koja je izložena riziku deprecijacije bila je vrlo ograničena. Zbog toga je Island mogao početi tražiti izlaz iz krize tek uz pomoć orkestriranog pokušaja spašavanja predvođenog od strane Međunarodnog monetarnog fonda.

Takvo rješenje ima vatrogasnu narav. Ono nije konačno rješenje smatraju Buiter i Sibert. Konačno rješenje je ulazak Islanda u EU i EMU jer to je jedini način da mala i razvijena zemlja s razvijenim bankovnim sustavom osigura pristup deviznom zajmodavcu zadnjeg utočišta. Kao moguće prijelazno rješenje autori predlažu jačanje podružnica koje posluju u zemljama Eurozone ako bi te podružnice na taj način mogle osigurati pristup refinanciranju kod ECB-a odnosno središnjih banaka članica Eurozone. Sličan problem kao na Islandu mogao bi se pojaviti u Danskoj, Švedskoj i Švicarskoj, pa čak i u Velikoj Britaniji. I za te zemlje krajnje rješenje leži u ulasku u zonu eura.