Uobičajeni pokazatelji poput deficita proračuna, udjela javne potrošnje u bruto domaćem proizvodu, omjera javnog duga i BDP-a, značajni su pokazatelji zdravlja javnog sektora pa se nalaze u širokoj svakodnevnoj uporabi. Posebno u predizborno vrijeme. Međutim, autori rada „A Government's Net Worth“ - Bob Traa i Alina Carare, tvrde da fokus na godišnje tokove može dovesti do ozbiljnih previda. Takva analiza neće na odgovarajući način pokazati makroekonomske neravnoteže koje se kumuliraju u nekoj zemlji. Azijska je kriza krajem devedesetih godina prošlog stoljeća jasno ukazala na razorne učinke što ih je šok na bilance stanja (konkretno, deprecijacija tečaja i učinak na bilance stanja banaka, poduzeća i privatnog sektora) imao na čitavo gospodarstvo. Zašto taj šok gotovo nitko nije uspio predvidjeti?

U Međunarodnom monetarnom fondu radi se na sustavu komplementarnih pokazatelja za nadzor (engleski „surveillance“) makroekonomskih performansi pojedinih zemalja. Ideja je da se pored godišnjih tokova i uobičajenih makroekonomskih projekcija promatraju i sadašnje vrijednosti odnosno akumuliranja stanja aktive i pasive neke zemlje odnosno pojedinih sektora: javnog, privatnog i eksternog sektora.

Rad Traa i Carare pobliže govori o bilanci javnog sektora. Osnovna je ideja ove bilance vrlo jednostavna. Potrebno je zbrojiti svu financijsku i nefinancijsku imovinu (aktivu) koja je kumulirana tokom godina na jednoj, a sve dugove i ostale obveze (pasivu) na drugoj strani bilance. Ideja je poznata studentima prve godine ekonomskih fakulteta, no realnost računanja i evidentiranja mnogo je kompliciranija. Vlade mnogih država često ne znaju kojom sve imovinom raspolažu, a one koje znaju muče se s problemom po kojim cijenama vrednovati odnosno obračunavati (knjigovodstvena vrijednost, tržišna vrijednost) imovinu i obveze. Problem je posebno izražen jer neto vrijednost javnog sektora ne uzima u obzir samo sadašnje nego i buduće obveze i imovinu. Vremenski horizont analize trebao bi obuhvatiti oko 50 godina, a buduće bi se obaveze i imovina trebali svoditi na sadašnju vrijednost. Odabir diskontne stope dodatno je metodološko pitanje.

Takva „intertemporalna“ bilančna analiza može otkriti neravnoteže odnosno fiskalnu ranjivost neke zemlje, koju se promatranjem godišnjih tokova fiskalnih varijabli inače ne može vidjeti. Iako trenutni proračun neke zemlje može izgledati dobro (npr. mali deficit, relativno mali udio rashoda u BDP), on u duljem roku može biti neodrživ. Navedimo dva primjera kada se budući problemi neke zemlje ne vide u trenutnim državnim proračunima.

Uslijed starenja stanovništva dolazi do stvaranja velikih budućih obaveza sustava socijalne zaštite (mirovinski fondovi, zdravstvena zaštita i sl). Ako se vremenski horizont budućih obaveza po tim osnovama produlji na 50 godina, proizlazi da čak i jedna uredna zeljma poput Švicarske ima negativnu neto sadašnju vrijednost javnog sektora (što znači da je sadašnja vrijednost obaveza veća od sadašnje vrijednosti imovine). Točno je, navode autori, da postojeće međunarodne konvencije, pa i metodologija MMF-a, ne uključuju nekapitalizirane buduće izdatke za mirovine kao obavezu (pasivu), no to će se najvjerojatnije uskoro izmijeniti. Prema autorima, čak je i rejting agencija Standard and Poor's upozorila razvijene zemlje (G7) da bi mogle izgubiti svoje dobre rejtinge u iduća dva desetljeća ako se ozbiljno ne pozabave pitanjem budućih obveza uslijed starenja stanovništva.

Drugi primjer kada intertemporalne bilance javnog sektora mogu biti vrlo korisne u otkrivanju mogućih budućih neravnoteža jesu zemlje koje koriste značajna prirodna bogatstva. Tako zemlje koje eksploatiraju naftu obično imaju proračune koji po tradicionalnim makroekonomskim analizama izgledaju vrlo robusno. Međutim, nafta je neobnovljiv resurs i s vremenom će prihodi od nje padati. Ako se tekući rashodi u proračunu formiraju na visokoj razini temeljem trenutnih prihoda povezanih s naftom, to može izazvati značajne fiskalne probleme i potrebe značajnih prilagodbi u budućnosti.

Velika korist od intertemoporalne bilance javnog sektora leži u tumačenju nužnosti mjera ekonomske politike, odnosno ukazivanju na mogući izbor alternativa u ekonomskoj politici. Poznato je da strukturne reforme često donose samo troškove u kratkom roku (u tekućoj godini koja se vidi u proračunu), a koristi su raspoređene na dulji rok. Zbog toga, danas već uobičajene višegodišnje proračunske analize koje se produžuju na tri, pet ili sedam godina, neće dobro prikazati te odnose. To znači da se koristi od strukturnih reformi ne vide, pa ih vlade ne provode niti sudionici političkoga procesa o njima raspravljaju. Međutim, ako se radi intertemporalna bilanca javnog sektora s duljim vremenskim horizontom u kojem se simuliraju učinci pojedinih mjera ekonomske politike, moguće je pokazati kako su koristi provođenja neke mjere puno veće ako se ona počne provoditi odmah, nego ako se uz odgodu reformi čeka daljnje kumuliranje obaveza.

Autori ilustriraju ovaj slučaj na primjeru Njemačke. Neto vrijednost javnog sektora u Njemačkoj procijenjena je 2003. na 181% vrijednosti tekućeg BDP, ali s negativnim predznakom (!). Dakle, te je godine, uslijed procijenjenih učinaka starenja stanovništva kroz idućih pedesetak godina, neto vrijednost javnog sektora bila negativna u visini gotovo dvostruke godišnje proizvodnje. Započetim reformama mirovinskoga sustava ta se negativna vrijednost počela smanjivati, a koalicijska je vlada 2006 godine odlučila provesti nove mjere kako bi ojačala javni sektor (između ostaloga povećanjem PDV-a). Zbog toga je procijenjena neto vrijednost javnog sektora u Njemačkoj u 2006 godini i dalje bila negativna, ali je pala na oko četvrtinu BDPa (28%), što je značajan uspjeh u usporedbi s početnim stanjem.

Nema dvojbe da se radi o eksperimentalnoj metodi na kojoj će još trebati puno raditi prije njene široke primjene. No, već samo razmišljanje o konceptu bilance stanja javnog sektora, koji uključuje sadašnje vrijednosti budućih obaveza i imovine, može značajno promijeniti svijest struke, političara i javnosti o potrebi provođenja strukturnih reformi. Stoga ovaj rad valja čitati s dužnom pažnjom. I po mogućnosti razmišljati o primjeni njegovih glavnih poruka.