Od ožujka 2002. godine Međunarodni monetarni fond dva puta godišnje objavljuje stanje globalnih financijskih tržišta u svojoj publikaciji Izvještaj o globalnoj financijskoj stabilnosti (Global financial stability report ili skraćeno GFSR). Cilj GFSR-a jest ukazati na postojanje mogućih neravnoteža u svjetskim financijama. Drugim riječima, ti izvještaji žele ukazivati na potencijalne sistemske slabosti s primarnim ciljem da se izbjegnu krize. Posebna se pozornost u svakom broju posvećuje globalnim tokovima kapitala.

Rujanski se izvještaj očekivano nalazi pod utjecajem kolovoških prelijevanja krize s američkog hipotekarnog tržišta na globalna tržišta novca. Poglavlje o tom problemu nosi naslov „Procjene rizika za globalnu financijsku stabilnost“. Kvaliteta toga poglavlja, u smislu analitičke dubine i obuhvata prikazanih podataka, pokazuje da se MMF-ov analitički tim dugo pripremao za pojavu ovakve epizode financijske turbulencije (nakon što mu mir na svjetskom financijskom tržištu od 2002. naovamo nije dao povoda da pokaže svoje potencijale analize kriznih situacija). MMF-ovi financijski analitičari daju novu procjenu maksimalnih mogućih gubitaka zbog krize. Ta je procjena najveća do sada i kreće se između 170 i 200 milijardi USD. Međutim, ističe se da su sve globalno važne financijske institucije dovoljno dobro kapitalizirane tako da bez većih problema mogu podnijeti i razmjerno velike gubitke.

Procjena gubitaka nije nimalo jednostavna jer trenutna nelikvidnost tržišta vrijednosnih papira osiguranih različitim vrstama imovina (eng. ABS – asset backed securities) otežava njihovo objektivno vrednovanje. Veoma je teško u nekom padu tržišne cijene ABS-a razlučiti potencijalne krajnje (gotovinske) gubitke od tržišnom nelikvidnošću nametnutih trenutnih kapitalnih gubitaka koji nisu u izravnoj korelaciji s realnom kreditnom kvalitetom podložene imovine. Upozoravajući na taj problem, analitičari MMF-a ukazuju na to da su se na tržištu već pojavili kupci s bitno različitim ocjenama rizika i investicijskim horizontima od dosadašnjih imatelja ABS-a. MMF općenito smatra da će krajnji gotovinski gubitci biti puno manji od trenutnih kapitalnih gubitaka, što bi moglo dovesti u povoljniju situaciju posrednike koji se manje oslanjaju na financijsku polugu, poput mirovinskih fondova i osiguravatelja koji papire mogu držati do dospijeća. Situacija je bitno drukčija za visoko zadužene posrednike poput hedge fondova koji nemaju izbora nego, u svjetlu naraslog nepovjerenja kreditora, likvidirati svoje pozicije rasprodajom imovine „ispod cijene“.

Rujanski GFSR prvi je cjeloviti prikaz mehanizama nastanka i širenja krize. U pogledu nastanka saznajemo da je u SAD-u čak 13% drugorazrednih hipotekarnih kredita odobrenih 2006. tijekom ove godine ušlo u probleme s naplatom, što je povijesni rekord za prvu godinu po odobrenju. U pogledu širenja saznajemo da tržište prvorazrednih dugova i dalje odlično funkcionira pa izgleda da investitori zapravo sada samo drukčije percipiraju rizik. Dok su izdanja s nižim kreditnim rejtingom u kolovozu presahnula, vrijednost izdanja s najvišim rejtingom se povećala. Prema tome, kriza se širi samo jednim dijelom tržišta, no ona utječe na – kako su ih autori lijepo nazvali – „tangencijalna tržišta“. To su tržišta koja su raznim mehanizmima povezana sa žarištem krize.

Žarište krize leži u ABS-ima nižega rejtinga (čiji je rejting u međuvremenu dodatno srušen). Prelijevanje na banke i tržišta novca dogodilo se kada programi izdavanja komercijalnih zapisa na temelju podloženih portfelja jednostavno nisu više nailazili na potražnju uplašenih investitora. Tada su se aktivirale različite kreditne linije što su ih banke osiguravale subjektima posebne namjene putem kojih su izdavani takvi kratkoročni vrijednosni papiri.

Daljnje se prelijevanje odvijalo korekcijama „margin call“-ova brokerskih kuća prema velikim klijentima, prvenstveno hedge fondovima. Posrednici s velikom polugom poput hedge fondova izrazito su osjetljivi na takve promjene jer je za osiguranje kolaterala radi ispunjenja margin call-a najčešće potrebno poduzeti brzu prodaju neke druge imovine iz portfelja, najčešće po niskim cijenama, a to dodatno pojačava investitorovu nervozu.

Naposljetku, dio se prelijevanja odvijao i putem reputacijskoga rizika: problemi u perifernim subjektima posebne namjene i/ili hedge fondovima pod upravljanjem nekog „brand name“ (poput Bear Sterns) reflektirali su se i na drugim članicama pogođene financijske grupacije.

Potpuno nov i do sada nepoznat mehanizam izbijanja i širenja krize predstavlja velik izazov za sve tržišne sudionike. Zasad nitko ne zna razmjere krize i mjesta u sustavu gdje će se koncentrirati gubitci pa nitko ne može niti predvidjeti trajanje i realne učinke krize. MMF je prilično optimističan kada predviđa mogućnost da čak i u samome SAD-u kriza prođe bez većih posljedica; ako se nezaposlenost ne poveća a dohodci nastave rasti umjerenim tempom, cijene nekretnina ne bi se trebale stropoštati pa bi omjer neto vrijednosti imovine sektora kućanstva i raspoloživoga dohotka trebao ostati stabilan. U tim bi se uvjetima izbjegla kreditna kontrakcija i kriza većih razmjera.

Međutim, rujanski se GFSR ipak takvih makrotema dotiče tek na marginama. Njegov je fokus uglavnom na mikrofinancijskoj razini. Tako u drugom poglavlju, koje nosi naslov „Mogu li tehnike upravljanja rizicima povećati financijske rizike“, autori postavljaju pitanje neće li primjena istih tehnika upravljanja rizicima (npr. VAR) u većem broju važnih financijskih posrednika dovesti do njihova sličnog ponašanja? Neće li njihovo postavljanje na istu stranu tržišta (motivirano jednakom željom za smanjenjem rizika u kratkom roku) pojačati krizne impulse, posebno u dijelu (ne)likvidnosti financijskih instrumenata koje će svi nastojati prodati? Odgovor glasi: da. Sličnost upravljanja rizicima stvara slične reakcije te bi regulatori trebali poticati raznolikost institucija i njihovih strategija što onda znači i raznolikost u pogledu upravljanja rizicima. Autori iskazuju poseban strah zbog automatskog korištenja rezultata VAR-ova u određivanju limita na trgovanje i margin call-ova.

Tržišta u nastanku provlače se kroz rujansko izvješće od njegova početka. Autori su itekako zabrinuti za učinke moguće globalne krize na tržišta u nastanku. Vide nekoliko razloga za zabrinutost:

1. Tržište sindiciranih zajmova za izdavatelje s tržišta u nastanku možda je bilo podložno sličnoj kreditnoj nedisciplini kao i tržište drugorazrednih hipotekarnih kredita u SAD-u.

2. Veza između priljeva kapitala i rasta kredita pojavila se u svim zemljama s velikim deficitima bilance plaćanja i relativno visokim vanjskim dugom.

3. Banke s tržišta u nastanku s nižim rejtingom uživale su pristup međunarodnom tržištu obveznica koje bi se moglo privremeno zatvoriti za takve izdavatelje.

4. Veliko širenje trgovanja valutama radi korištenja prigoda koje otvara postojanje nepokrivenog kamatnog diferencijala (problem koji je specifičan za Aziju)

5. Veliko oslanjanje na sintetičke i strukturirane financijske proizvode (također specifično za Aziju).

Međutim, ukupnu situaciju ocjenjuju stabilnom i ne vide neposrednu ugroženost tržišta u nastanku. Autori ističu da se tržišta dionica kolebaju uglavnom pod utjecajem domaćih investitora, a ne međunarodnih ulagatelja. Za razliku od 90-tih, tržišta u nastanku bilježe bolje platno-bilančne pozicije i manju zavisnost o kratkoročnom inozemnom dugu.

Tržištima u nastanku posvećena je posebna analiza u trećem poglavlju koje nosi naslov „Kvaliteta domaćih financijskih tržišta i priljev kapitala“. Predstavlja se ekonometrijska analiza koja upućuje na to da razvitak domaćeg financijskog tržišta u smislu njegove likvidnosti, dubine, međunarodne otvorenosti i primjene standarda korporativnog upravljanja pogoduje priljevu kapitala i smanjuje njegova kolebanja. U svjetlu toga rezultata, izvješće problematizira restrikcije na priljev kapitala koje se mogu promatrati i kao porez na razvitak domaćeg financijskog tržišta. Autori stoga pozivaju na oprez pri korištenju takvih mjera u zemljama u razvoju.