Krize kapitalnih računa predstavljaju epizode naglih odljeva kapitala koje rezultiraju značajnim makroekonomskim i društvenim posljedicama. Iako su krize na kapitalnom računu vrlo plodno tlo za istraživače, do sada se tek mali broj radova bavio pitanjem samoga trajanja takvih kriza i istraživanjem čimbenika koji utječu na skraćivanje razdoblja krize odnosno na povećanu vjerojatnost završetka krize. U ovom radu istraživači MMF-a promatraju 18 kriza na kapitalnom računu u 12 zemalja od 1994. do 2002. godine ne bi li dobili odgovore na pitanja poput: kako se mjeri trajanje kriza kapitalnih računa te što označava početak i kraj takve krize; koliko je prosječno trajanje kriza; da li postoji veza između složenosti krize i njenog trajanja; kako se makroekonomske varijable kreću tokom tipične krize; gdje se obično nalaze jednom kada kriza završi te koji čimbenici utječu na završetak krize?

Definiranje početka i kraja krize nije jednostavno. Budući da je većina financijskih kriza uzrokovana kombinacijom precijenjenoga tečaja, niske razine međunarodnih rezervi, visokim vanjskim dugom i snažnim rastom kredita, ovi se indikatori standardno koriste za procjenu ranjivosti pojedine zemlje. Međutim, iako su ti indikatori zadovoljavajući u pogledu predviđanja izbijanja kriza, oni sami po sebi ne objašnjavaju jačinu ili ozbiljnost krize. Također, na početku se krize većina indikatora (npr. spread na državne obveznice, stanje međunarodnih rezervi, tečaj) počinju snažno i korelirano kretati u jednom smjeru. Kad kriza završi, svi indikatori se ne vraćaju nazad u istom smjeru i pojedinačno mogu davati različite signale o kraju krize pa je teško pomoću jednoga indikatora predviđati početak i svršetak krize (npr. spread na državne obveznice uglavnom se neće vratiti na početne razine sve dok se ne pokaže da je vraćeno povjerenje u sustav i dok strani investitori ponovno ne vrate percepciju rizika zemlje na razinu prije krize). Da bi umanjili metodološke probleme, autori konstruiraju hibridni indikator kao kombinaciju mogućih čimbenika koji utječu na kraj krize te pomoću njega promatraju početak, trajanje i kraj krize.

Na temelju konstruiranog indeksa autori upućuju na nekoliko stiliziranih činjenica povezanih s krizama kapitalnih računa posljednjih godina. Tako prosječno trajanje kapitalnih kriza snažno varira među pojedinim zemljama i razdobljima. Prosječno trajanje krize iznosilo je oko 8,5 kvartala (medijan 7 kvartala). Pritom je najkraća kriza trajala samo tri kvartala (Turska, 1998) dok je najduža trajala 18 kvartala (Tajland, 1997). 16 od ukupno 18 kriza trajalo je manje od 12 kvartala odnosno tri godine. Nadalje, trajanje krize je duže ako je kriza složenija. Ako podijelimo krize na jednostruke (najčešće samo bankovne krize), dvostruke (obično krize u bilanci plaćanja upotpunjene bankovnom krizom) i trostruke (istovremena valutna, bankovna i kriza javnog duga), 15 od 18 kriza su bile dvostruke ili trostruke. Sve trostruke i pola dvostrukih kriza su trajale duže od medijana, dok su tri jednostruke krize trajale kraće od medijana.

Kada se promatra kretanje makroekonomskih varijabli, neki indikatori se vraćaju u normalu prije ostalih. U prosjeku, snažni odljevi kapitala jenjavaju prvi, a njihovo je jenjavanje praćeno smanjenjem premija na rizik državnih obveznica te vraćanjem deviznih rezervi na razine prije krize. Bilanca plaćanja se vraća u ravnotežu sa značajnim zakašnjenjem što se može objasniti restrukturiranjem duga i/ili vanjske pomoći koja dolazi s određenim zakašnjenjem. Nadalje, autori pokazuju da se nakon početka krize indikatori ekonomske aktivnosti oporavljaju brže od financijskih indikatora. Tako se u 10 od 13 kriza za koje postoje podaci BDP vratio na razine prije početka krize prije nego što su se indikatori financijske krize normalizirali. Međutim, što je kriza tokova kapitala bila kompleksnija, to je oporavak BDP-a trajao duže (za dvostruke krize oporavak BDP-a trajao je u prosjeku 8,7 kvartala, a za trostruke 10,7 kvartala).

Gotovo sve krize povezane su sa snažnom deprecijacijom domaće valute, a jačina je deprecijacije povezana sa složenošću krize. Snažne deprecijacije pogađaju bilance banaka i javnog sektora, pogotovo u zemljama koje imaju raširenu neslužbenu dolarizaciju. U tim situacijama efekti krize se šire i na bankovni sektor i/ili na sposobnost otplate javnoga duga denominiranog u stranoj valuti. Također, prije svake krize spreadovi na državni dug snažno rastu te se polagano smanjuju kako se kriza primiče kraju. Međutim, spreadovi su uglavnom ostajali na višim razinama nakon što je kriza završila, pogotovo u slučajevima kada je u zemlji dolazilo do otpisa javnih dugova. Odljevi kapitala su također značajno snažniji za vrijeme dvostrukih ili trostrukih kriza (kvartalni odljevi na vrhuncu krize u prosjeku iznose između 2% i 10% BDP-a). Nakon završetka financijske krize kapitalni priljevi su se prije 2000. godine vraćali na niži nivo nego prije krize, dok su nakon 2000. godine kapitalni priljevi u prosjeku veći nego prije krize, što autori objašnjavaju povoljnom globalnom likvidnošću posljednjih godina. Zbog snažne deprecijacije tečaja i ograničenog vanjskog financiranja u uvjetima krize, deficit na tekućem računu se snažnije prilagođavao u složenijim krizama (medijan od čak 5% BDP-a). Pokazatelj fiskalne ravnoteže prije i nakon krize nije jednoznačan među promatranim zemljama pa se ne mogu donijeti opći zaključci u pogledu veze između kriza i fiskalne politike.

Pokazatelji ukupne vanjske zaduženosti značajno su rasli za vrijeme kriza prvenstveno zbog deprecijacije tečaja koji je utjecao na vrijednost javnog i privatnog vanjskog duga preračunato u domaćoj valuti. Nadalje, za vrijeme krize bilježi se značajan pad međunarodnih rezervi, što je posljedica spremnosti vlasti na obranu tečaja. Međutim, nakon što su valute deprecirale, nivo međunarodnih rezervi nakon krize je narastao na više razine nego prije krize. Što je kriza bila kompleksnija, to je pad, pa nakon toga rast rezervi, bio značajniji. Krize su posebno pogađale bilance banaka sa kreditima i depozitima denominiranim u različitim valutama, tako da je u 16 od 18 kriza na kapitalnom računu došlo do problema u bankovnom sustavu.

Ekonometrijska je analiza pokazala da varijable koje utječu na završetak krize uključuju: razinu vanjskoga duga, deficit na tekućem računu prije krize, globalne kapitalne tokove prema zemljama u razvoju, tromjesečni LIBOR, promjenu potražnje u zemljama trgovinskim partnerima, promjenu fiskalnog deficita te kamatni spread, dok tečaj ne predstavlja važnu odrednicu završetka krize. U svim regresijskim modelima najznačajniji utjecaj na krizu, a time i na njen završetak, ima deficit na tekućem računu prije početka krize. Visoka razina vanjskog duga i kratkoročnog vanjskog duga visoko su korelirani sa dužinom krize te utoliko i oni predstavljaju važne početne uvjete. Globalni uvjeti mjereni tromjesečnim LIBOR-om te promjenom globalne potražnje za domaćim izvozom također značajno utječu na trajanje krize, dok promjena procjene rizika od strane stranih investitora ne utječe značajno na trajanje krize.

Odgovor ekonomske politike također ima značajan utjecaj na vjerojatnost završetka krize (međutim taj odgovor nije najznačajniji). Stezanje fiskalne politike smanjuje trajanje krize, što vjerojatno odražava efekt davanja signala i vraćanja povjerenja u sustav. U tom smislu, efekt vraćanja povjerenja ima jači utjecaj od kratkoročnog negativnog utjecaja na BDP. Što se tiče monetarne politike, podizanje kamatnih stopa u pravilu smanjuje trajanje krize, ali sa vremenskim odmakom od tri kvartala, s tim da je ukupan doprinos monetarne politike nejasan iz ove analize. Tečajna politika ima negativan utjecaj što znači da fleksibilna tečajna politika produžuje trajanje krize. Dakle, iako deprecijacija tečaja pozitivno utječe na smanjenje vanjskih neravnoteža, negativan je učinak na bilancu privatnog i javnog sektora veći od eventualnog pozitivnog učinka promjene realnog tečaja. S druge strane, naglo smanjenje deviznih rezervi i pritisak tržišta često ne ostavlja mogućnost držanja tečaja na istoj razini pa se njegova prilagodba ne može izbjeći.

Prema tome snažan odgovor ekonomske politike – u vidu fiskalnog balansiranja, sprječavanja velike devalvacije ili (donekle) povećanja kamatnih stopa – također utječe na skraćivanje krize. Drugim riječima, domaća ekonomska politika ipak nije neutralna u pogledu trajanja kriza premda nema odlučujući učinak na njih. Analiza je pokazala da čimbenici na koje ekonomska politika u trenucima krize nema utjecaj (početni uvjeti i globalni čimbenici) imaju puno veću ulogu u vjerojatnosti završetka krize. U trenucima krize zemlja postaje talac svoje prošlosti što je izravna poruka nositeljima ekonomske politike da je oprezna ekonomska politika nužan preduvjet prevencije eventualne krize na kapitalnom računu. Ako dođe do takve krize, zemlje sa boljim početnim uvjetima brže će se vratiti u prijašnje stanje.