MMF je prije nekoliko mjeseci, uz standardno izvješće o napretku Hrvatske, izdao i publikaciju „Selected Issues” (Odabrana pitanja) kao podlogu za konzultacije s hrvatskim dužnosnicima. Jedno su poglavlje u tom dokumentu posvetili pitanju stabilnosti bankarskog sustava u Hrvatskoj te kreditnom riziku domaćeg bankovnog sustava.

Tijekom 2005. i 2006. godine rast kredita poduzećima i stanovništvu ponovno se ubrzao na preko 20% godišnje. Analitičari MMF-a smatraju da takva ekspanzija kredita može sakriti neke temeljne probleme unutar bankovnoga sustava. Borba bankara za tržišnim udjelom može „olabaviti“ kreditne kriterije dok god su makroekonomski uvjeti povoljni. Istovremeno, u doba ekonomskog buma dolazi do smanjenja udjela nenaplativih potraživanja u ukupnim kreditima te do rekordnih stopa profitabilnosti banaka (kako zbog dobrog poslovanja, tako i zbog manjeg izdvajanja za rezervacije). Zbog toga su analitičari MMF-a promatrali u kojoj bi mjeri banke bile pogođene promjenom kreditnog rizika uzrokovana pogoršanjem trenutačno povoljnih makroekonomskih uvjeta. Njihova je analiza zanimljiva i zbog usporedbe s rezultatima stres-testova koje su nedavno predstavili hrvatski bankari (vidjeti rubriku o konferencijama u sklopu HUB Analiza).

Prema MMF-u, postoji nekoliko razloga zašto je trenutačna premija na rizik vjerojatno niža nego što bi trebala biti. Prvo, banke koje se bore za veći tržišni udjel mogu pretjerano olabaviti standarde kreditiranja. Drugo, očuvanje dugoročnih veza s klijentima može potaknuti banke da naplaćuju manju kamatu nego što bi „trebale“. Treće, u visokoeuroiziranim zemljama s visokim stupnjem posuđivanja u stranoj valuti te gotovo fiksnim deviznim tečajem, banke mogu očekivati da će središnja banka nastojati održati istu razinu tečaja, umanjujući tako problem kreditnog rizika uvjetovanog promjenom tečaja. Takvo se očekivanje u slučaju snažnog makroekonomskog šoka može pokazati pogrešnim.

Autori nadalje nabrajaju nekoliko razloga zašto banke općenito ne rade dovoljna rezerviranja za gubitke. Dodatna rezerviranja terete rashode i smanjuju dobit banke pa uprave u pravilu nisu sklone takvoj opciji. Osim toga, međunarodni standardi financijskog izvješćivanja dopuštaju rezerviranja tek kada se gubitci mogu identificirati. Nadalje, bum na tržištu nekretnina uzrokuje porast vrijednosti kolaterala što opet smanjuje potrebu za rezerviranjima. Kada je o instrumentima osiguranja riječ, hrvatski zakoni dopuštaju bankama da „sjednu na plaću“ onima koji ne otplaćuju kredit, međutim kolaterali u obliku plaća mogu nestati ako osoba postane nezaposlena. Dakle, radna hipoteza MMF-ovih analitičara jest da bi rezerviranja u ovom trenutku u Hrvatskoj mogla biti premala.

Autori su ovu hipotezu testirali regresijskim modelom. Zbog ograničenosti vremenske serije, autori se ne koriste podatcima samo za Hrvatsku, već procjenjuju model koristeći se podatcima i za Hrvatsku, ali i za ostale tranzicijske zemlje (Emerging Europe) te za EU-15. Izvor je podataka o bankama baza Bankscope za godine 1997.-2004. kako bi se pokrio čitav poslovni ciklus. Najprije se testira hipoteza da je stabilnost bankarskog sustava funkcija stabilnosti sustava u proteklom razdoblju, razine rezervi u bankarskom sustavu, stope rasta BDP-a, udjela kredita u BDP-u, rasta aktive bankarskog sustava te omjera operativnih troškova i operativnih prihoda (eng. cost/income). Druga jednadžba testira hipotezu da je stupanj rezerviranja u odnosu na ukupne kredite funkcija prijašnjih rezervacija, stope rasta BDP-a, stope nezaposlenosti te stope rasta kredita.

Regresijski rezultati daju sljedeće zaključke:

1) Stabilne banke imaju manju razinu kreditnog rizika, s tim da se ne može odrediti veza između prijašnjih iznosa rezerviranja i stabilnosti banke.

2) Rezerviranja za gubitke rastu s makroekonomskim fluktuacijama u zemljama tržišta u nastanku, dok je u EU-15 to puno manje naglašeno. Takva procikličnost može pogoršati poslovne cikluse: ekonomska će recesija biti dodatno pooštrena zbog problema u bankama uzrokovanima nedostatkom vanjskih izvora financiranja u trenutku kad su oni najpotrebniji.

3) Ubrzan rast kredita povezan je s relativno manjim iznosima rezervacija, ali u konačnici dolazi do porasta rezervacija za gubitke.

4) Postoje slabe naznake da ubrzan rast aktive banke u prijašnjim razdobljima smanjuje stabilnost bankarskog sustava. Ovaj se rezultat može objasniti većom kolebljivošću profita uzrokovanog brzim porastom aktive, što smanjuje vrijednosti indikatora financijske stabilnosti.

5) Povećana efikasnost bankarskog sustava (u vidu nižeg “cost/income” omjera) vodi većoj stabilnosti sustava.

Pomoću dobivene regresijske jednadžbe može se promatrati kako će uvrštavanje negativnih vrijednosti rasta BDP-a ili drugih varijabli djelovati na regresijom procijenjeni koeficijent stabilnosti bankarskog sustava. Uza sve metodološke ograde, rezultati pokazuju da je hrvatski bankarski sektor, kao i drugih tranzicijskih zemalja, osjetljiv na vanjske šokove. Usporavanje rasta BDP-a i porast stope nezaposlenosti za jednu standardnu devijaciju (tj. usporavanje BDP-a za 2,1 postotni poen te porast nezaposlenosti od 2,7 postotnih poena) doveo bi gotovo polovicu bankovnog sektora ispod stope adekvatnosti kapitala od 10%. Međutim, kada bi se banke ponašale poput banaka u zemljama EU-15, stabilnost sustava bila bi bitno veća. Naime, empirijski podatci pokazuju da banke u EU-15 stvaraju značajne rezerve prije recesija u gospodarstvu pa time lakše prolaze u lošijim vremenima. Međutim, niti razvijene zemlje nisu imune na porast nezaposlenosti. U konačnici, uz već spomenuti šok, 22,5% banaka iz razvijenih zemalja palo bi ispod 10% adekvatnosti kapitala, što je i dalje značajno, ali bitno niže nego u Hrvatskoj.

Autori su i sami svjesni da baza podataka Bankscope pokriva najznačajnije banke u promatranim zemljama, ali ne pokriva cijeli bankarski sustav, što je možda i najvažnija mana istraživanja. Nadalje, regresija uzima podatke iz niza tranzicijskih zemalja, a ne samo iz Hrvatske, pa je moguće da na konačan rezultat više utječu druge zemlje (grafički usporedni prikaz podataka za Hrvatsku i ostale zemlje pokazuje da Hrvatska ne prati trendove ostalih zemalja te bitno odskače u pojedinim promatranim varijablama). „Hrvatski“ regresijski parametri (koji nisu ocijenjeni) mogli bi bitno odstupati od parametara ocijenjenih na većoj grupi heterogenih tranzicijskih zemalja. Treće, u analizu nije uključen učinak potencijalne promjene tečaja na stabilnost sustava što pak podcjenjuje potencijalni kreditni rizik.

Zaključno, autori predlažu nekoliko mjera kako bi se povećala stabilnost bankarskog sustava. Autori se zalažu za stvaranje većih „međuspremnika rezervi“, u vidu povećanih rezervacija za neidentificirane gubitke ili većega pondera rizika za rizične zajmove. Također, prema analitičarima MMF-a, rezerviranja za gubitke trebala bi biti povećana kod kategorije stanovništva kod koje banka u slučaju neplaćanja ima pravo „sjesti na plaću“. Naime, ako osoba postane nezaposlena, onda banka neće moći uzimati nikakav dohodak. Autori pohvaljuju HNB zbog nedavno uvedenih smjernica za upravljanje tečajno induciranim kreditnim rizikom stanovništva kao i na povećanju pondera rizičnosti za određene skupine kredita. Zaključno, autori naglašavaju da se stabilnost bankarskog sustava može povećati i boljom efikasnošću banaka. Naime, omjer operativnih troškova i prihoda u Hrvatskoj još je uvijek veći od prosjeka EU-15.

Ova analiza MMF-a i nedavno predstavljeni rezultati stres-testova hrvatskih bankara otvaraju novo poglavlje u stručnom dijalogu o kreditnim rizicima u Hrvatskoj. Umjesto uopćenih mjesta i upozorenja, rasprava o rizicima počinje dobivati konkretne analitičke i brojčane okvire. Pogledi na moguće probleme i dalje se donekle razlikuju, a neke su analitičke pretpostavke upitne (poput one MMF-ove o relevantnosti regresijskih parametara i standardnih devijacija dobivenih na uzorku tranzicijskih zemalja) . Međutim, za očekivati je da će se na analizama zasnovani dijalog dalje unaprjeđivati što će u konačnici dovesti do kvalitetnijih odluka i u bankama i kod regulatora.