Nastanak novca - spontano ili vladarskim dekretom

Money and Banking in Greek Antiquity

Autor: Vassilis Doukakis

Godina: 2013.

Ovitak: Meki

ISBN: 978-1-61229-069-0

Izdavač: Common Ground

Broj stranica: xiii + 234

Prikaz sastavio: Velimir Šonje

Knjiga profesora Vassilisa Doukakisa s Makedonskog sveučilišta u Ateni opisuje razvoj novca, bankarstva i ekonomske misli od Minojskog arazdoblja do Rimskog carstva.

Minojska se civilizacija razvila u brončano doba s centrom na Kreti (Knosos). Dosegnula je dva vrhunca: prvi otprilike između 1900. i 1750. p.k., i drugi od 1500.-1450. p.k. Profesor Doukakis se odmiče od tradicionalne ideje da je minojsko razdoblje obilježeno političkom i ekonomskom centralizacijom. Prema toj tezi, na temelju paralelizma s Egiptom dugo se smatralo da su sve stare civilizacije bile veoma centralizirane. Međutim, Kreta je bila decentralizirana, s raširenim poduzetničkim slobodama i veoma prisutnim razvojem obrtništva i industrije kojemu nije moguće naći pandana drugdje na Mediteranu i Mezopotamiji u drugom tisućljeću prije Krista. Doukakis Kretu maštovito označava kao civilizaciju u kojoj ljudi još nisu bili slobodni, ali su bili u potrazi za slobodom.

U prvom dijelu knjige opisuje visok stupanj razvoja međunarodne pomorske trgovine na istočnom Mediteranu, prvenstveno s Egiptom i Mezopotamijom. Na Kreti se proizvodilo i izvozilo srebro i bakar, no rude nisu bili jedini predmet trgovine od važnosti za Minojsko razdoblje. Središnja je teza da je upravo međunarodna razmjena odigrala ključnu ulogu u evoluciji novčanih oblika u starim civilizacijama. U njima se simboli i težine afirmiraju kao racionalna rješenja za smanjenje transakcijskih troškova razmjene. Simboli nisu bili apstraktni novčani simboli kakve danas poznajemo, nego konkretni simboli vrijednosti predmeta koji su se najčešće koristili u razmjeni. Često mjerilo vrijednosti bio je vol. Glava vola izrađena od plemenitog metala simbolizirala je stvarno sadržanu vrijednost u plemenitom metalu od kojeg je simbol bio izrađen, a koja je vjerojatno odgovarala stvarnoj tržišnoj vrijednosti vola. Takvi su simboli bili mnogo praktičniji za razmjenu i skladištenje od grumena neobrađena ili obrađena metala, a napose od samoga vola. To znači da su mjerilo vrijednosti (vol) i sredstvo razmjene (plemeniti metal) u to vrijeme bili fizički odvojeni. U Egiptu je pronađena zidna slikarija koja prikazuje vaganje jedne takve volovske glave (utega) naspram hrpe grubih grumena zlata. Vaga na slici je u ravnoteži.

Simbol vola od metala nije bio jedini monetarni oblik u široj uporabi. U Mikeni je pronađena riznica sa 700 zlatnih štapića. Pored njih je pronađena vaga. Doukakis navodi da su na štapićima bili utisnuti razni simboli odnosno slike. Poznato je da su u optjecaju bili i brončani štapići, a za razmjenu su služili i brojni drugi likvidni i traženi predmeti, poput metalnih glava sjekira. Pronađeni su i okrugli zaglađeni komadi zlata, koji su, poput štapića, predstavljali fizički oblik pogodan za prijenos, skladištenje, vaganje i brojanje. Moguće je da su takvi monetarni oblici inspirirali autore prvih kovanica koje će se pojaviti mnogo kasnije, oko 650. g. p. k., u kraljevstu Lidije, na području današnje Turske na azijskoj strani. No, i prije pojave kovanica možemo govoriti o naprednim oblicima vrijednosti – pojavi preferiranih likvidnih dobara koja su služila za razmjenu i mjerenje vrijednosti.

Nisu samo životinje (ili njihovi dijelovi) i žitarice služili kao mjerila vrijednosti, dok se razmjena plaćala plemenitim metalima u obrađenom ili neobrađenom obliku. Postoje naznake o obratnom slučaju u Mezopotamiji, gdje je srebro služilo kao mjerilo vrijednosti, ali je rijetko korišteno pri trampi u kojoj su sudjelovala razna dobra (Seaford, 2004).

Razmjena između i unutar starih civilizacija funkcionirala je zahvaljujući razvoju mjernih sustava i matematike. Mnogi nazivi kasnijih valuta nastali su u doba starih civilizacija kao nazivi standardnih težina. Šekel je označavao težinu od 8 grama. Na sličan su način nastali i proširili se stater, mina (ili mna) i talent, jedinice mjere i valuta koje stoljećima kasnije susrećemo širom Mediterana i Male Azije. Čak je i drahma, koja na povijesnu scenu stupa mnogo kasnije, značila ono što stane u šaku.

Doukakis ističe da je najveći dio opisanog monetarnog razvoja bio spontan, bez značajne uloge vladara, rukovođen monetarnim inovacijama koje su reagirale na potrebe potražnje odnosno razmjene. Međutim, bilježi i nalaz o prvom poznatom plaćanju poreza u zlatu, a ne u naturi, u Pylosu na Peloponezu 1225. p.k. Taj slučaj otvara staro pitanje o tome je li novac evoluirao spontano, ili pod snažnim utjecajem vladara koji su zahtijevali plaćanje davanja u nekom točno određenom monetarnom obliku prikladnom za plaćanje državnih potreba, primjerice vojske. Na tom je tragu, u prilog „državnoj teoriji novca“ (koju će 1905. oživjeti Nijemac Georg Friedrich Knapp), moguće tumačiti naznake o tome da su neki od prvih statera od elektruma (slitina srebra i zlata) imali vrijednost približno jednaku mjesečnoj plaći vojnika.

Profesor Doukakis nudi suprotne primjere, kada su vladari uvodeći valute vodili računa o spontanim odnosno tržišnim relativnim cijenama koje su morali poštivati ako su željeli uspjeh monetarnih reformi. Na primjer, Solon je u Ateni ranog 6. st. p.k. pazio da denominacija srebrne drahme ostane u jasnoj relaciji s tržišno uspostavljenim relativnim cijenama. Ovca je vrijedila jednu srebrnu drahmu, a vol pet. Zanimljivo je da je odnos srebrna drahma = ovca bio u nominalnom paritetu i s trećom mjerom za žito – medimnoi. Ovo Doukakisovo zapažanje evocira drugo Seafordovo (2004) zapažanje (on se zapravo poziva na Connora (1987)), o tome da bi tripartitni paritet koji povezuje novac, životinju i žitarice mogao ukazivati na vezu između nastanka monetarne ekonomije i prinošenja žrtava u hramovima (vidjeti također u prikazu von Reden). Naime, žrtve su se tradicionalno prinosile upravo u ovcama i žitu, da bi upravo u 6. st. p.k. i prinosi hramovima poprimili monetarne oblike. Zbog toga Seaford govori o monetizaciji rituala žrtvovanja.

Razumno je pretpostaviti da su na različitim područjima i u raznim razdobljima antike i tržišne i državne odnosno vojne potrebe utjecale na razvoj novčanih oblika, te da se između monetarnih odnosa i religijskih ideja i rituala također pojavila određena veza. O tome svjedoče i drugi radovi: na primjer, Chown (1994) ističe da su prve lidijske kovanice bile privatni proizvod čiji je potencijal kralj prepoznao tek nakon što su se spontano proširile u tržišnoj razmjeni, a Seaford (2004: 132) spominje Demostenov navod da je Solon isticao da su srebrne kovanice privatni izum za olakšanje razmjene. Takve anegdotalne navode pojedinih autora treba prihvaćati s velikom rezervom, jer pouzdanih dokaza o točnim odnosima između područja tržišta, politike i religije u evoluciji novca jednostavno nema. No, s obzirom na procjenu koju spominje Doukakis, o tome da je sredinom prvog milenija prije Krista na području Mediterana i europskoga kopna cirkuliralo oko 600 različitih vrsta kovanica, logično je zaključiti kako vjerojatno ne postoji jedna dominantna „priča“ odnosno teorija koja objašnjava sve slučajeve, ali bez trgovine i razmjene ni potrebe za novcem ni samoga novca ne bi bilo.

Doukakis se zbog toga jasno opredjeljuje: on smatra da državno objašnjenje razvoja novca ima smisla samo u slučajevima kada je prethodno dostignuta podjela rada, razvoj tržišta i tehnologija vlasti, koje omogućavaju prihvaćenje metalnoga novca kao medija za plaćanje davanja vladaru, a vladaru plaćanje vojnika koji će prihvatiti metalni novac kao sredstvo kojim će plaćati robe i usluge. Ako tržište nije prethodno uspostavljeno trgovci jednostavno neće prihvaćati plaćanja.

U svakom slučaju, kovanica je bila prvi fizički monetarni oblik koji je u sebi čvrsto ujedinio sve tri novčane funkcije – i mjerilo vrijednosti, i sredstvo plaćanja, i sredstvo štednje (spremište vrijednosti). Novčići su bitno smanjili transakcijske troškove, a neki su od njih postali široko prihvaćeni u međunarodnoj razmjeni. Doukakis ističe kako nalazi bogatih riznica širom Mediterana, u kojima su arheolozi pronalazili desetke različitih kovanica, govore o razvijenoj razmjeni i pokretljivosti trgovaca i novca onoga vremena. U riznici u Tarantu pronađeno je 30 različitih kovanica, a u Troji čak 60.

Uspon kovanica dogodio se u tzv. arhaičnom razdoblju od 8. do 6. st. p.k. Tada se bitno širi vokabular, ubrzano se razvija pisanje, događa se uspon obrtništva i trgovine. Doukakis spominje da Hesiod tada razvija modernu ideju slobode – društva slobodnih ljudi u ravnoteži, osiguranog od strane poštenih sudaca, neobvezanih prema vladaru. Platon kasnije prepoznaje koncept podjele rada, a Ksenofont povezuje ideju o podjeli rada s ekonomskom efikasnošću i kvalitetom proizvoda. Svjestan važnosti međunarodne razmjene, Ksenofont raspravlja i o bogatstvu zajednice, izravno se suprotstavljajući merkantilističkom gledanju da se bogatstvo mjeri zalihom kovanica od plemenitih metala. Izvoz novca u funkciji širenja međunarodne razmjene ne samo da ne čini štetu, već predstavlja korist za zajednicu, smatrao je Ksenofont, kako ga tumači Doukakis.

Drugi najvažniji doprinos u sferi ekonomskih ideja je Platonov. Suočen s cirkulacijom mnoštva različitih kovanica izdanih od strane grčkih gradova-država i svetišta (čak su i Olimpija i Delfi izdavali su svoj novac), bio je svjestan troškova takvog rješenja i zalagao se za grčku monetarnu uniju. No ona nije ostvarena sve do osvajanja Aleksandra Velikog. Prevelike su interesne razlike postojale među gradovima-državama od kojih je Grčka tada bila sastavljena. Atena je preko luke Pireja bila otvorena za međunarodnu razmjenu, ljubomorno čuvajući vrijednost svoje srebrne drahme (koja je cirkulirala širom Mediterana), dok je Sparta bila autarkična i strogo hijerarhijski organizirana zajednica koja nije mnogo marila za ekonomiju i novac. Njene su kovanice izrađivane od željeza.

Prema Doukakisu, paralelna cirkulacija mnoštva kovanica-valuta u uvjetima relativno razvijene razmjene zahtijevala je veliku vještinu upravljanja novcem. Trebalo je prvo prepoznati novčić i potom pažljivo odrediti njegovu vrijednost (težinu i sadržaj plemenitih metala koji su se pojavljivali u različitim oblicima i mješavinama), i to prema mnoštvu drugih, jednako nesavršenih valuta. Casson (1994) navodi da su mjenjačke provizije zbog toga iznosile 5%-6%. Razlog je ležao u kompleksnom postupku provjere novca prigodom konverzije i velikom znanju potrebnom za to. Ta su specifična znanja razvili mjenjači. Neki od njih su se postupno razvili u bankare u razdoblju ekonomskog razvoja u 5. st. p.k. u Ateni. Treba naglasiti da je ovo Doukakisovo gledanje donekle različito od npr. Seafordova (2004), koji definira pojam fiducijarnosti novca kao prihvaćanje (bez vaganja i ispitivanja finoće) novčanog simbola bez obzira na njegovu intrinzičnu vrijednost (sadržaj plemenitog metala), no Seaford ne daje posebne dokaze i konkretan povijesni kontekst toj radikalnoj tezi koju ne susrećemo kod Doukakisa. Realno je moguće da se prihvaćanje novca bez osobite provjere razvilo kada je riječ o atenskoj srebrnoj drahmi, no svi izvori pokazuju da to nije bilo tako kada se radilo o mnoštvu drugih valuta.

U svakom slučaju, iz mjenjača su nastale privatne banke. No, bankarski je sustav bio bogatiji od toga. Doukakis piše o tri vrste banaka u staroj Grčkoj – samostanske, javne i privatne banke.

Mnogi samostani odnosno svetišta obavljali su bankovne funkcije, uglavnom kao spremišta vrijednosti (današnjim jezikom rečeno, kao sefovi i arhivi), zbog prikladne ograđenosti i zaštite. Kreditna se aktivnost javljala sporadično, uglavnom u obliku kredita gradovima – državama u razdobljima ekonomskih i političkih poteškoća. Najčešće navođena kamatna stopa iznosila je oko 10%, što potvrđuje posebnu narav ovih zajmova, jer se tržišna kamatna stopa navodno kretala između 12% i 18%. Doukakis navodi da se samostanske banke veličinom i značajem nisu približile privatnim bankama. Isti zaključak iznosi za javne banke koje se javljaju prilično kasno, u vrijeme Aleksandra Velikog (356.-323. p.k.), kada općenito jača državna moć i hijerarhijska organizacija, pa države preuzimaju monopol nad mjenjačkim i sličnim poslovima.

No u 5. st. p.k. dešava se brz razvoj privatnih banaka. Osnivanja su započela nakon Solonovih reformi u 6. st., kada su uređena poslovna partnerstva. Na tom principu mnogo kasnije nastaje banka koja će postati najvećom grčkom bankom, a vjerojatno i najvećom bankom na Mediteranu onoga doba: Antisthenes i Archestratus. Banku osnovanu potkraj 5. st. naslijedio je prvo rob Pasio, koji je do kraja života postao slobodan građanin, a od njega je posao preuzeo njegov rob Phormio, koji je također postao slobodnim građaninom (vidjeti detaljnije u prikazu Cohen). Profesor Doukakis detaljno opisuje depozitne funkcije, zajmove i naznačuje bankarsku krizu 371. p.k., no njegov opis privatnog bankarstva u Ateni, premda ne proturječi, ni izbliza ne dostiže obuhvat i kvalitetu opisa poznatih u ranijoj literaturi, a koju profesor ne navodi u referencama (Cohen, 1992). Stoga čitatelju zainteresiranome za detalje grčkog bankarstva preporučam druge izvore ili čitanje izvornog Demostena, odakle se crpi veliki dio informacija o funkcioniranju grčkih banaka.

U Helenističkom se razdoblju javlja bimetalizam. Aleksandrov otac Filip Makedonski 359. p.k. izdaje zlatni stater, a Aleksandar ujedinjuje Grčku i uvodi 17,2 gramsku tetradrahmu i zlatni Aleksandrin po uzoru na atenski model, uz omjer zlata i srebra 1:12,3 i odgovarajući sustav manjih denominacija. Taj je monetarni sustav osvajanjima proširio sve do Indije, pa se za Helenističko razdoblje uistinu može reći da ga najbolje opisuje državna teorija novca. Aleksandrova je država bila visoko centralizirana, držala je ključne monopole, osvajanja su se koristila za kolonizaciju, a pri tome su ključnu ulogu igrali umirovljeni plaćeni vojnici sa solidnim mirovinama. Grčki se utjecaj širio svijetom kroz podizanje potražnje i monetarnu integraciju, ali privatni sektor na novoosvojenim područjima nije bio pritiskan, nego je ohrabrivan, pa je bio čest slučaj da nakon osvajanja i kolonizacije nekog područja cijene prvo skoče zbog neadekvatnog odgovora lokalne ponude na povećanu potražnju nakon osvajanja. No, s protekom vremena ponuda bi reagirala, a cijene se normalizirale. Bilo je to razdoblje do tada nezapamćene mobilnosti, pa Doukakis, možda s pravom, a možda zanesen pričom, piše o stvaranju prvog „svjetskog tržišta“.

Međutim, nakon Aleksandrove smrti 323. p.k. strukture koje je stvorio osvajač postupno slabe: gradovi-države više nemaju punu autonomiju, sustižu ih ekonomske poteškoće i dugovi koje ne mogu vratiti. Središnja je birokracija sve jača, a u mnogim se dijelovima carstva javljaju teškoće. Osobito u Egiptu, gdje Ptolomej provodi prve manipulacije monetarnim sustavom i izaziva dramatične inflacije od 400% 222. i 600% 210. p.k. Doukakis nudi i mnoge zabilješke o razvoju filozofije, ekonomske misli (opis Greshamova zakona pronalazi u Aristofanovoj poemi Žaba) i financijskih instrumenata (platni nalozi za isplatu plaća u 3. st. p.k., čekovi u Egiptu u 1. st. p.k. itd.). Uglavnom je riječ o opisu nazadovanja privatnog sektora i jačanja javnog, što prema mišljenju autora dovodi do konačnoga pada Helenističkog svijeta u ruke Rimljana.

Riječ je o lako čitljivoj, ne predugačkoj i vrlo preglednoj povijesnoj studiji, čiju vrijednost treba tražiti u širini zahvata, trajanju razdoblja koje pokriva i primjerenoj uporabi pojmovnog aparata monetarne analize. To je dovoljno za preporuku za čitanje, unatoč nešto slabijoj obradi funkcioniranja privatnog bankarstva u Ateni u usporedbi s ranijim standardima u literaturi i povremenim konfuznim teorijskim razmatranjima, kojih ipak nema mnogo. Knjiga je dostupna na Amazonu po pristupačnoj cijeni od 19,58$, bez troškova poštarine.

Literatura

Casson, Lionel (1994): Travel in the Ancient World. Baltimore: John Hopkins University.

Chown, John F. (1994.) A History of Money From AD 800. London: Routledge.

Cohen, Edward E. (1992.) Athenian Economy and Society: A Banking Perspective. Princeton: Princeton University Press.

Graeber, David (2011.) Debt: The First 5,000 Years. London: Melville House.

Seaford, Richard (2004.) Money and the Early Greek Mind: Homer, Philosophy, Tragedy. Cambridge: Cambridge University Press.