U posljednje vrijeme, osobito nakon snažnog jačanja CHF, prema bankama je
lansiran niz optužbi od strane raznih ekonomskih stručnjaka, koje upućuju na
navodno ostvarivanje špekulativnih profita od rasta tečaja, kao i od ranijih
pomaka tečaja, a vezano uz kredite u CHF s valutnom klauzulom (CHF
krediti). Dovodi se u pitanje način refinanciranja CHF kredita, odnosno
nepostojanje izvora financiranja u valuti CHF u bilancama banaka, te
provođenje špekulacija i makinacija derivativnim transakcijama (međuvalutnim
swapovima).

S obzirom na navedeno, smatramo primjerenim javnosti i stručnim krugovima
koji prudentnost poslovanja banaka dovode u pitanje, ovdje pojasniti
mehanizme upravljama bilancom banke (imovinom – kreditima i obvezama –
izvorima financiranja) koje banke primjenjuju u praksi, s posebnim osvrtom na
CHF kredite i valutnu klauzulu općenito. Pojašnjenja će ukazati na netočnost
gore spomenutih tvrdnji, te demistificirati pojmove i instrumente čija se
pogrešna interpretacija zlonamjerno rabi u javnosti.

Kako bi principi upravljanja bilancom bili u potpunosti razumljivi u ovom
kontekstu, potrebno je razdvojiti:

- načine i praksu refinanciranja (prikupljanja izvora sredstava za financiranje)
kredita s valutnom klauzulom (koristit ćemo primjer CHF kredita) i
- načine upravljanja valutnim (tečajnim) rizikom, uz pojašnjenje situacija u
kojima je banka izložena takvoj vrsti rizika.

Pojam izloženosti valutnom riziku

Notorna je činjenica da profit, odnosno zarada koja proizlazi iz preuzimanja
određene vrste rizika, može biti ostvarena isključivo ako postoji izloženost toj
vrsti rizika, što znači da je ekstra profit na tečaju moguće postići samo ako je
valutni rizik preuzet u materijalnoj mjeri. Nadalje, valutni rizik postoji isključivo
ako postoji nesrazmjer između imovine banke i njenih obveza u određenoj
valuti, odnosno ako postoji višak imovine (plasiranih kredita) nad obvezama
(izvorima financiranja), ili obrnuto. Kada bi banka imala višak CHF kredita u
odnosu na izvore financiranja u CHF, ostvarivala bi profit u slučaju rasta
tečaja, jer bi svođenjem bilance na kunsku protuvrijedost bila ostvarena
ekonomska korist. Ako bi pak obveze bile veće, u slučaju rasta tečaja ostvario
bi se gubitak.

Kod hrvatskih banaka ne postoji nesrazmjer između njihove imovine i obveza
u izvjesnoj valuti, pa ni onih denominiranih u CHF.

Nije teško dokazati da gore pojašnjenog nesrazmjera nije bilo. Naime, banke,
i to već dugi niz godina, o svojoj deviznoj poziciji moraju obavještavati
regulatora (HNB) svakodnevno. Iz tih je izvještaja lako provjerljivo da valutne
neusklađenosti niti u jednom trenutku nije bilo, odnosno da je postojala
isključivo u ekonomski zanemarivoj mjeri s obzirom na volumene. S obzirom,
dakle, na to da osnova za ostvarivanje špekulativnih rezultata (preuzeti rizik)
nije postojala, isti ni teorijski nije mogao biti ostvaren.

Način na koji su banke održavale ravnotežu između imovine i obveza u
stranoj valuti, uključujući i ravnotežu između CHF kredita i CHF izvora
financiranja, je u principu izuzetno jednostavan. Kako bi bio u potpunosti
razumljiv, potrebno je pojasniti suštinu kredita u valutnoj klauzuli.

Ekonomska suština kreditiranja i otplate kredita s valutnom klauzulom

Transakcija plasiranja kredita ugovorenog s valutnom klauzulom, dakle u
kunskoj protuvrijednosti odnosne valute, suštinski predstavlja plasman kredita
u određenoj valuti (ovdje konkretno CHF,) uz istovremenu konverziju iste
valute u njenu kunsku protuvrijednost po važećem tečaju na dan korištenja i
isplatu iste kunske svote korisniku kredita, kao cijene za konvertiranu svotu
odobrenoga kredita.

S obzirom na takvu strukturu transakcije, svakom isplatom kredita banka u
trenutku isplate postaje izložena valutnom riziku. Naime, svakom takvom
isplatom remeti se postojeća (uravnotežena) valutna struktura kreditora, jer se
imovina banke u vidu kunskih novčanih sredstava zamjenjuje imovinom
denominiranom u CHF (potraživanja od klijenata po valutno indeksiranim
kreditima).

S obzirom na to da su, kako je gore navedeno, banke svakodnevno održavale
uravnotežene bilance u CHF valuti, samo je po sebi razumljivo da su se takve
promjene valutne strukture nužno morale promptno neutralizirati.

Imajući u vidu gore opisana bilančna kretanja (rast CHF imovine, smanjenje
HRK imovine), neutralizaciju je moguće napraviti isključivo dodatnom
kupoprodajom valuta, odnosno, konkretno, banke su morale prodati CHF na
međubankarskom tržištu. Kako se ovdje, dakle, radi o dvije gotovo
istovremene transakcije kupoprodaje CHF suprotnih smjerova (obje
provedene najčešće u istome danu), jasno je da se time ne ostavlja prostora
špekulaciji na kretanje tečaja. Dodatno, kako bi banke uopće mogle prodati
CHF na tržištu i ujedno pribaviti kune (stavljene na raposlaganje klijentima po
CHF kreditima), nužno je bilo imati CHF na raspolaganju, a to je moguće
isključivo zaduživanjem u nekom obliku.

Zaključno, stvaranje i održavanje portfelja u CHF kreditima, uz istodobno
održavanje uravnotežene valutne strukture bilance, logički podrazumijeva
zaduživanje, odnosno prikupljanje izvora financiranja u CHF.

Kod otplate CHF kredita tijekovi su naravno suprotni: klijent vraća kunsku
protuvrijednost CHF po tečaju važećem na dan plaćanja, potraživanja po CHF
kreditima se smanjuju (a povećavaju se kunska novčana sredstva banke),
banka za primljene kune po tržinom tečaju kupuje CHF na međubankarskom
tržištu kako bi valutno uravnotežila bilancu, te se sama razdužuje i vraća CHF
izvore sredstava.
Opet, uzimajući u obzir lako dokazljivu valutnu usklađenost bilance na
dnevnoj razini, ni prilikom otplate kredita ne postoji dakle nikakav špekulativni
prostor.

Ilustracija novčanih tijekova

Pojašnjenu praksu refinanciranja CHF kredita i upravljanja valutnim rizikom
banaka, u kojoj dokazano nema špekulativnih elemenata, najbolje je ilustrirati
primjerom.

Krećemo od situacije u kojoj imamo potpunu valutnu uravnoteženost bilance
banke (banka nije izložena valutnom riziku) i sklopljen ugovor o plasiranju
CHF kredita klijentu u iznosu od 100 CHF, a treba biti isplaćen sutradan, u
kunskoj protuvrijednosti po tada važećem tečaju.

Imajući u vidu ugovorenu transakciju s klijentom, banka se zadužuje u iznosu
100 CHF na bilo koji od tri opisana načina. U tom trenutku evidentira obvezu
za povrat izvora financiranja u iznosu 100 CHF, ali s druge strane bilježi i
porast novčanih sredstava na vlastitom računu (i koja predstavljaju njezinu
imovina) također u iznosu 100 CHF. Valutna struktura ostaje nepromijenjena,
banka i dalje nije izložena valutnom riziku, jer je za isti iznos povećano stanje i
imovine i obveza.

Sutradan banka isplaćuje CHF kredit klijentu u kunskoj protuvrijednosti od 750
HRK, s obzirom da, primjera radi, važeći CHF/HRK tečaj na taj dan iznosi
7,50.

Banka bilježi daljnje povećanje CHF imovine od 100 (u vidu potraživanja od
klijenta vezano uz povrat kredita, jer su prema propisu imovinske stavke u
stranoj valuti i stavke u kunskoj protuvrijednosti iste strane valute devizne
stavke istog ranga), ali istovremeno bilježi smanjenje HRK imovine od 750, s
obzirom na smanjenje novčanih sredstava na vlastitom računu.

Kumulativno, banka ima povećanje imovine od 200 CHF (povećanje
sredstava na vlastitom računu od 100 CHF, i potraživanje od klijenta po
plasiranom kreditu od 100 CHF), HRK novčana sredstva su smanjena za 750,
a obveze su povećane temeljem zaduženja za 100 CHF.

Valutna struktura banke se promijenila, i postoji višak imovine nad obvezama
u iznosu 100 CHF, te je banka u tom trenutku izložena valutnom riziku (ako
tečaj počne padati, banka će ostvarivati gubitke).

Kako bi banka eliminirala takvu izloženost, nužno je smanjiti CHF imovinu, pa
banka prodaje 100 CHF na međubankarskom tržištu, na isti dan kada je CHF
kredit plasiran, znači po tečaju 7,5. Provođenjem transakcije smanjuje se
imovina u CHF (u vidu smanjenja novčanih sredstava na vlastitom računu u
iznosu 100 CHF), povećava se imovina u HRK (u vidu povećanja novčanih
sredstava u iznosu od 750, koji odgovara tržišnoj cijeni prodanih 100 CHF), a
valutna struktura bilance banke postaje ponovno uravnotežena.

Krajnji rezultat opisanih transakcija je sljedeći: banka je povećala imovinu u
CHF u iznosu 100 CHF (potraživanje po plasiranim CHF kreditima) i obveze
po zaduženju u iznosu 100 CHF (temeljem zaduženja), dok se prometi po
vlastitim računima banaka (i CHF novčana sredstva i HRK novčana sredstva)
pobijaju te stanja na vlastitim računima ostaju nepromijenjena u donosu na
inicijalno stanje.

Banka ne može ostvariti špekulativni rezultat u vremenu do dospijeća i
konačne otplate CHF kredita, jer će uvijek od klijenta primiti kunsku
protuvrijednost 100 CHF po u tom trenutku važećem tečaju, koju koristi kako
bi po istom tečaju kupila 100 CHF, te se sama razdužila.

Pribavljanje izvora financiranja

Konačno, potrebno je dotaći se navedenih CHF izvora financiranja i načina
njihovog prikupljanja.

Banke izvore financiranja u određenoj valuti (pa tako u CHF) mogu prikupiti
temeljem primarnih izvora (depoziti građana i pravnih osoba), direktnih
zaduženja na međubankarskom tržištu (u vidu depozita ili kredita uzetih od
financijskih institucija), ili sintetičkih / indirektnih zaduženja korištenjem
derivativnih transakcija. Što se tiče potonjeg, banke su, u mjeri u kojoj su se u
pojedinim razdobljima s obzirom na stanje na tržištu uopće zaduživale na taj
način, sklapale ponajviše ugovore o međuvalutnom swapu.

Što je ugovor o međuvalutnom swapu ?

S obzirom na to da je ugovaranje međuvalutnih swapova izazvalo popriličnu
razinu nerazumijevanja, potrebno je taj instrument demistificirati.
Engleska riječ „swap“ i ne znači drugo doli „zamjena“ i uobičajeni je ugovor u
poslovanju banaka.

Međuvalutni swap nije ništa drugo nego ugovor s drugom ugovornom
stranom (financijskom institucijom) o financiranju banke u jednoj valuti uz
istovremeni plasman neke druge valute, na dogovoreni rok. Ugovara se kao
kupnja jedne valute (koja je potrebna za financiranje) za drugu, uz
istovremeno dogovaranje obrnute transakcije na dogovoren datum u
budućnosti. Taj instrument banke koriste kada imaju “višak” jedne valute
(proizašao ili iz primarnih izvora, prijevremenih otplata ili bilo kojih drugih
standardnih operacija, a koji nije plasiran klijentima) što je u poslovanju
banaka normalna situacija. Umjesto da banke taj “višak” plasiraju na
međubankarskom tržištu kao kredit / depozit, i dodatno uđu u aranžman
direktnog zaduženja u CHF, optimalnije je (a istovremeno suštinski identično)
napraviti međuvalutni swap.

Financijski efekti swapa identični su efektima koji proizlaze iz stvarnog
plasmana “viška” jedne valute i zaduženja u drugoj valuti, koja je potrebna za
financiranje, odnosno direktnom zaduženju u potrebnoj valuti. Naime, tečaj pri
inicijalnoj zamjeni valuta, u osnovi, definira koliko će određene valute banka
plasirati, a za koliko će se druge valute banka zadužiti, i najčešće je tržišni,
dok tečaj pri obrnutoj zamjeni (vraćanje u početnu poziciju) predstavlja
isključivo korekciju inicijalnog tečaja za međusobno obračunate kamate.

Ovdje je svakako potrebno napomenuti da kretanje tečaja kroz životni vijek
swap transakcije ne stvara nikakve financijske efekte, što međuvalutni swap
čini izuzetno neprikladnim instrumentom za špekuliranje. Štoviše, međuvalutni
swap uopće ne mijenja valutnu strukturu bilance, što je, kako je ranije
opisano, osnova za ostvarivanje rezultata s obzirom na tečajni rizik.

Dakle, međuvalutni swap na prvi pogled možda djeluje tajnovito, no radi se o
veoma jednostavnom instrumentu.

Ono što možda zbunjuje javnost i razne stručnjake je način prikaza takvog
instrumenta u knjigama i financijskim izvještajima banke.

Zaduženje putem međuvalutnog swapa se ne prikazuje kao bilančna obveza
po osnovi uzetih kredita, već kao izvanbilančna obveza po derivatnim
transakcijama, jer tako nalažu relevantni Mađunarodni računovodstveni
standardi (MRS). Specifičnost zahtjeva MRS-a je i prikazivanje financijskog
efekta kao rezultata koji je proizašao iz trgovanja, iako se suštinski radi o
kamatnim prihodima i rashodima. No obveza da banka vrati CHF svom
vjerovniku neminovno postoji, kako god bila evidentirana, bilančno ili
izvanbilančno. To je stvar tehnike i nije za očekivati da će biti razumljiva
širokoj javnosti, no pripadnici struke i poznavatelji MRS -a ne bi trebali imati
problema u razumijevanju.

Zaključno

Banke koriste sva tri instrumenta zaduženja koji su opisani gore (u nekom
razdoblju moguće samo jedan od njih, a u drugome se zadužuju moguće na
sva tri načina), ovisno o situaciji u kojoj se nalaze s obzirom na dostupnost
primarnih izvora.

Temeljem sva tri instrumenta hrvatske banke su zaista zadužile i primile
valutu koja je predmet transakcije odnosno ugovora, i po sva tri imaju obvezu
da tu valutu vrate.

Stanje plasiranih kredita klijentima u valuti CHF je u svakom trenutku
odgovaralo agregiranom stanju obveza po te tri vrste instrumenata
zaduživanja, ako izuzememo zaista nematerijalna odstupanja (s obzirom na
porftelj kredita klijentima u CHF), koja su plod upravljanja bilancom na razini
portfelja, a ne po principu “kredit po kredit”, koji je iz jasnih razloga tehnički
neprimjenjiv u praksi.