Sekuritizaciju se jednostavnim rječnikom može opisati kao proces u kojem pojedina banka ili druga institucija izdvaja određen iznos kredita ili ostale financijske imovine s predvidivim novčanim tokovima iz svoje bilance i pretvara ih u specifičnu vrstu vrijednosnice koja se zatim prodaje na tržištu kapitala. Na taj način banka dolazi do daljnjih sredstava koja bi inače bila imobilizirana te efektivno upravlja kreditnim rizicima. S druge strane, investitori su u te vrijednosnice zadovoljni omjerom prinosa i rizika koji je veći od alternativnih formi ulaganja. Sekuritizacija se posljednjih godina toliko razvila da se pojavio cijeli niz instrumenata različitih stopa rizika, prinosa i dospijeća, a prinosi su vezani uz gotovo bilo koju vrstu novčanih tokova koji se mogu predvidjeti u budućnosti.
Rad Altunbasa i ostalih sadrži prikaz razvitka poslova sekuritizacije. U SAD-u se sekuritizacija razvila u prošlom stoljeću pod utjecajem državnih agencija popularno nazvanih Fannie Mae (1938.g.) i Freddie Mac (1968.g.). S druge strane, u Europi razvoj sekuritizacije nije bio uvjetovan osnivanjem državnih agencija i započeo je tek krajem 90-tih godina. Autori navode tri razloga za nagli razvoj sekuritizacije u Eurozoni; prvi je bila povećana potražnja institucionalnih investitora koji su postajali sve spremniji i sposobniji za investiranje u kreditni rizik. Vrijednosnice osigurane imovinom pružaju povoljan kreditni rejting, niskog su rizika te donose prinose veće od državnih obveznica. Također, vrijednosnice se mogu kreirati na način da pružaju gotovo „izrađene po mjeri“ omjere rizika i zarade povezane s kreditnim rejtingom, vrstom imovine, sektorom ili državom izdavatelja, što je osiguralo širok raspon potencijalnih investitora. Drugi je razlog što je tehnološki razvoj doveo do pada troškova izdavanja tih vrijednosnica te povećanja spektra dostupnih financijskih proizvoda. Treće, uvođenje eura kao jedinstvene valute dovelo je do ukidanja tečajnih rizika među članicama Eurozone, povećanja stupnja financijske integracije i pogodovalo razvoju tržišno orijentirana financijskog sustava. U konačnici, institucionalnim je investitorima omogućeno izlaganje stranim tržištima bez porasta tečajnih rizika, dok su izdavatelji stekli širi krug potencijalnih investitora.
Porast sekuritizacije zabilježen je u gotovo svim zemljama Eurozone, ali je razvoj među pojedinim zemljama poprilično heterogen – najveći razvoj zabilježen je u zemljama s najvećim porastom cijena nekretnina (Portugal, Italija, Španjolska, Nizozemska), a u skladu s time u Eurozoni najveći udio izdanih vrijednosnica predstavljaju rezidencijalne i komercijalne hipotekarne obveznice (68% svih izdanja). Kao izdavatelji vrijednosnih papira dominiraju banke u svim zemljama Eurozone. Preko 50% izdanih vrijednosnih papira kupili su investitori izvan Eurozone, uključujući investitore iz Ujedinjenog Kraljevstva, Azije, Srednjeg Istoka i Afrike, što pokazuje globalne učinke disperzije kreditnih rizika. U tom kontekstu, europske banke i dalje zadržavaju središnju ulogu kao kreatori i procjenitelji kreditnih rizika, dok istovremeno gube važnost u držanju nelikvidne imovine.
Djelovanje monetarnog transmisijskog mehanizma najvažnije je za one zajmoprimce koji ovise o bankovnim kreditima, a nemaju izravan pristup tržištu kapitala kao izvoru vanjskog financiranja. Ovo je posebno bitno za manja i srednja poduzeća za koje krediti i izdane obveznice nisu supstituti pa promjena bankovne politike kreditiranja značajno utječe na njihovo poslovanje. Prijašnja literatura o kanalu bankovnog kreditiranja pokazala je da restriktivna monetarna politika ima manje izražene učinke na velike, likvidne i dobro kapitalizirane banke. Međutim, razvojem sekuritizacije i ovi efekti postaju manje bitni. Tako sada banke mogu steći dodatnu likvidnost prodajom imovine pa standardni indikatori bankovne likvidnosti više nisu toliko informativni. Također, prodajom imovine banke mogu maknuti rizičniju aktivu iz bilance tako povećavajući stopu adekvatnosti kapitala u odnosu na rizičnost plasmana. U krajnjoj liniji, prodaja kredita može imati niži trošak za banke od prikupljanja depozita na konkurentnim tržištima depozita. Stoga se može postaviti pitanje ima li monetarna politika danas manji utjecaj na poslovnu politiku banaka nego prije razvoja sekuritizacije.
Empirijski podatci načinjeni su na osnovi dviju komercijalnih baza podataka (Bankscope i Bondware) koji pokrivaju 52% imovine bankarskog sustava Eurozone.  Na temelju regresijskih rezultata autori dobivaju sljedeće rezultate: promjene u ekonomskoj aktivnosti imaju signifikantan pozitivan utjecaj na kreditiranje – bolji gospodarski uvjeti povećavaju broj potencijalno profitabilnih projekata i vode porastu potražnje za kreditima (s time da autori pritom ne istražuju pitanje kauzalnosti). Brojčano, porast nominalnog BDP-a za 1% povezan je s rastom zajmova za oko 0,5%. Za razliku od toga, monetarni šok u vidu porasta ključnih kamatnih stopa djeluje negativno na kreditiranje. Također, regresijski rezultati potvrđuju da banke koje sekuritiziraju svoju imovinu imaju prosječno više stope rasta kreditiranja te da likvidne i bolje kapitalizirane banke imaju bolje mogućnosti za kreditiranje, ali je ovdje, za razliku od ostalih istraživanja, veza između veličine banke i kredita negativna. Nadalje, što je pojedina banka izloženija kreditnim rizicima, kapacitet povećanja kreditiranja postaje ograničen, odnosno početni uvjeti snažnije utječu na mogućnost povećanja kreditiranja nego kod banaka koje imaju manji manevarski prostor za upravljanje rizicima.
Što se tiče utjecaja monetarne politike na stope kreditiranja, porast ključnih kamatnih stopa od središnje banke za 1% smanjuje prosječnu stopu kreditiranja za 0,6% u kratkom roku i 0,7% u dugom roku - za banke koje prosječno sekuritiziraju 2% imovine. Za banke koje sekuritiziraju 10% svoje imovine (medijan uzorka) kratkoročni utjecaj je 0,4%, a dugoročni 0,6%. Za banke koje su aktivne na tržištu sekuritizacije (sekuritiziraju 25% imovine), kratkoročni utjecaj je pad kreditiranja od 0,1%, a dugoročni pad iznosi 0,3%. Dakle, čak i za banke koje sekuritiziraju značajan dio imovine, monetarna politika nije u potpunosti izgubila svoj utjecaj iako se on značajno smanjio. U sljedećem koraku autori provode test robusnosti te nalaze da stopa sekuritizacije imovine i porast ponude kredita ovise o stupnju ekonomske aktivnosti. Drugim riječima, banke koje aktivno sekuritiziraju svoju imovinu bilježe veće stope porasta kredita u dobrim vremenima, ali taj efekt nestaje u uvjetima usporavanja ekonomske aktivnosti. Izraženo brojčano, ako je porast kamatnih stopa za 1% povezan sa stopom pada BDP-a od 0,5%, tada učinak sekuritiziranja imovine nestaje i sve banke bilježe pad stope kreditiranja bez obzira na opseg sekuritizacijskih poslova.
Rezultati ovog istraživanja potvrđuju nalaze prethodnih studija koje su pokazale da se razvojem sekuritizacije smanjuje učinak monetarne politike. Uloga se banaka značajno promijenila u odnosu na razdoblje kada su banke bile manje, slabo integrirane i bez mogućnosti da prodaju potraživanja na sekundarnom tržištu. Istovremeno, makroekonomska analiza pokazuje da kreditna politika banaka i dalje ovisi o postupcima monetarne politike, odnosno da sekuritizacija ne neutralizira učinke monetarne politike, već ih samo donekle smanjuje. Prema tome, u situaciji kada se tek trebaju stvoriti uvjeti za razvoj sekuritizacije, nositelji ekonomske politike ne moraju strahovati da će omogućujući sekuritizaciju poslovnim bankama u potpunosti izgubiti utjecaj na ponudu kredita u gospodarstvu.