Suvremeni izazovi za financijsku regulaciju: na neka pitanja još nema jasnog odgovora

Radove Stijna Claessensa - inače vrlo plodnog istraživača koji radi u Svjetskoj Banci i predaje na Sveučilištu u Amsterdamu, treba čitati s pažnjom jer je riječ o osobi s velikim iskustvom i znanjem u području financijskog razvitka i regulacije. „Suvremeni izazovi za financijsku regulaciju“ započinju konstatacijom da je financijski sektor u posljednjih nekoliko desetljeća doživio značajne strukturne promjene koje se manifestiraju kroz: konsolidaciju unutar i između pojedinih financijskih tržišta, sve veće prekogranične tokove financijskih usluga, pojavu sasvim novih financijskih proizvoda, redefiniciju uloga ponuđača financijskih usluga te pojavu novih tokova distribucije uključujući i e-financije. Rad je podijeljen u tri glavna poglavlja. Prvo se poglavlje bavi uzrocima koji su doveli do navedenih strukturnih promjena, drugo analizira izazove za regulatore uslijed tih promjena, a treće ističe posebna pitanja s kojima se susreće financijska regulacija u zemljama u razvoju.

Među dva glavna razloga strukturnih promjena autor navodi financijsku deregulaciju i tehnološke promjene. Financijska je deregulacija, odnosno smanjivanje i ukidanje kontrola aktivnosti financijskih institucija, dovelo do toga da tržišne sile mogu djelovati mnogo jače nego u uvjetima postojanja velikog broja različitih ograničenja. Ukidanje zakonskih barijera među proizvodima, tržištima i zemljama bitno je proširilo financijska tržišta i značajno promijenilo tržišne strukture. Najprije je došlo do velike konsolidacije u bankarstvu, pa se broj banaka u SAD-u i EU smanjio za trećinu. Tržišne su se strukture bitno promijenile ukidanjem odvajanja komercijalnog bankarstva od investicijskog odnosno osiguranja te ukidanjem brojnih kvantitativnih ograničenja na kamate, alokaciju kredita i sl. Drugi su razlog promjena inovacije u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i njihove velike primjene na području financija. Kako je bit bankarskog posla procesiranje informacija, ne čudi velika primjena novih informacijskih tehnologija upravo u bankarstvu. Izravni su i neizravni učinci tih inovacija brojni te imaju dalekosežne posljedice na strukture financijskih tržišta. Značajno smanjenje jediničnih troškova, pojava kompleksnih proizvoda koji zahtijevaju velike računalne kapacitete (derivati), davanje usluga na daljinu (internet) te pojava novih ponuđača financijskih usluga (trgovine izdaju kreditne kartice) samo su neki od rezultata informacijsko-komunikacijske revolucije. Ne treba zaboraviti ni kumulativni učinak deregulacije i tehnoloških promjena koji je doveo do pojave tzv. financijskih konglomerata.

Opisani procesi nedvojbeno donose velike koristi za potrošače, no s njima su povezani i novi rizici. Autor smatra da tradicionalni pristup financijama izoliranim promatranjem svakog sektora posebice (bankarstvo, osiguranje i kapitalna tržišta), mora biti zamijenjen cjelovitim pristupom čiji je cilj promatranje i upravljanje rizicima financijskoga sustava u cjelini. To je posebno važno za sistemsku stabilnost u uvjetima rastuće međuovisnosti pojedinih segmenata financijskog tržišta.

U drugome dijelu rada Claessens obrazlaže kako navedene strukturne promjene stvaraju nove izazove za regulatore i to posebno u područjima tržišne utakmice, zaštite potrošača, troškova regulacije i veće harmonizacije regulacije. Kod pravila tržišne utakmice posebnu pozornost trebat će obratiti na bolju koordinaciju, a po mogućnosti i spajanje različitih segmenata regulacije konkurencije na financijskom tržištu u jednu agenciju za zaštitu tržišne utakmice. Nadalje, zaštitu bi tržišne utakmice prema Claessensu trebalo odvojiti od prudencijalne kontrole banaka zbog mogućeg konflikta interesa (cilj je regulatora stabilnost i profitabilnost banaka što - u krajnjoj liniji, može biti u konfliktu s interesom potrošača da koriste financijske proizvode po što nižim cijenama). Zbog mogućeg konflikta interesa moglo bi doći do zaostajanja u razvitku novih znanja za analizu tržišta, ako ta funkcija ostane zajedno s nadzorom banaka u jednoj instituciji. Naime, autor uočava da su klasični pokazatelji pomoću kojih se mjeri (nedostatak) konkurencije - kao što su Herfindahlov indeks i omjeri koncentracije na nekom geografskom području - ograničena dometa u uvjetima novih struktura tržišta u financijama. Za taj problem ne postoji jednostavno rješenje izborom novih pokazatelja. Valjalo bi se fokusirati na način formiranja cijena financijskih institucija i time promatrati stupanj konkurentosti. U financijskome sektoru to je vrlo teško pa je na tom području potrebno puno specijaliziranog rada.

Zaštita potrošača iduće je izazovno područje za regulatore. Navedene su promjene nedvojbeno donijele velike koristi potrošačima. No, isto su tako donijele i nove probleme. Spomenimo samo kako su danas financijski produkti postali znatno složeniji nego što su bili prije dva desetljeća. Tada je prosječnoj osobi bilo dovoljno znati nešto o tekućem računu i oročenim depozitima. Novi produkti donose nove mogućnosti ulaganja. No, oni koji su manje obrazovani (ili ne žele trošiti previše vremena na ta pitanja) teško će donijeti optimalnu odluku u uvjetima rastuće složenosti proizvoda. Kao rješenje toga problema predlaže se sustavno financijsko obrazovanje stanovništva i to počevši od osnovnog obrazovanja. To je svakako dugoročan zadatak.

Troškovi regulacije iduće su područje kojem valja posvetiti pozornost. Iako je deregulacija jedan od temeljnih uzročnika strukturnih promjena u bankarstvu, pitanje troškova regulacije u novim uvjetima ostaje vrlo aktualno. Novi uvjeti dovode do dodatne, nove regulacije, a time i do dodatnih troškova za industriju. Poruka je članka da treba izbjegavati pretjeranu regulaciju i osigurati da nove mjere ne dovedu do previsokih troškova usklađivanja s regulacijom u financijskom sektoru. Nadalje regulatori bi trebali konstantno ocjenjivati utjecaj nove, odnosno izmijenjene regulacije, uz stalnu analizu troškova i koristi. Regulatorima se preporučuje više konzultacija sa sektorom koji reguliraju, uzimanje u obzir stajališta tog sektora te uvođenje veće transparentnosti kod donošenja nove regulacije.

Konačno harmonizacija regulacije među pojedinim dijelovima financijskog sektora vrlo je važno pitanje koje je nastalo kao posljedica rušenja barijera među pojedinim vrstama financijskih posrednika. Osigurati harmonizirani pristup za financijske proizvode u različitim segmentima financijskog sektora jest nešto što će još dugo biti važno pitanje i zahtijevati puno međunarodne suradnje, posebno među tijelima koja donose financijske standarde.

Na kraju rada autor se osvrće na specifičnosti izazova regulacije financijskog sektora za zemlje u razvoju. Tu su glavna pitanja: međunarodne financijske integracije, prekogranične aktivnosti, razvojne strategije i usvajanja međunarodnih standarda te pitanja političke ekonomije. Zemlje u razvoju vrlo se brzo integriraju u međunarodne financijske tokove. Glavni su tokovi kapitala privatni i to posebno kroz strano vlasništvo u bankama. To otvara pitanje suradnje kod nadzora banaka i adekvatne razmjene informacija. Može se samo ustvrditi kako taj razvoj otvara mnoga pitanja na koja još nemamo definitivne odgovore. No, temeljni je izazov za regulatore do koje su mjere standardni pristupi, nastali u razvijenim zemljama, primjenjivi na zemlje u razvoju. Glavni su problemi u kapacitetima primjene u zemljama u razvoju. Tamo su institucije u pravilu znatno slabije. Primjena međunarodnih standarda može biti vrlo teška u zemljama u razvoju jer su standardi u pravilu nastali u razvijenim zemljama. Nažalost, ne postoji jednostavan odgovor na pitanje što u vezi s međunarodnim standardima činiti u zemljama u razvoju. Kao zadnji izazov za zemlje u razvoju autor naglašava pitanje političke ekonomije reformi. Ono se u velikoj mjeri svodi na striktnu provedbu postojećih pravila. Autor tako citira nobelovca Douglasa Northa prema kojemu je: „...najznačajniji pojedinačni faktor ekonomskog uspjeha kako se efikasno provode dogovori“. Autor naglašava kako reforme na izmjenama postojeće regulacije mogu imati čak i negativne učinke za neku zemlju - ako se ne rade odgovarajuće analize provedbe regulacije.

LinkedIn icon