Svijet je ponovno postao opasno mjesto

Kriza koja je započela s problemima naplate drugorazrednih hipotekarnih kredita u SAD-u daleko je od svršetka. Profesor Roubini predviđa da će ona dovesti do trajnog povećanja kreditnih spreadova zbog promjene odnosa investitora prema riziku. To znači da će središnje banke imati vrlo malu moć promjenama osnovnih kamatnih stopa neutralizirati promjenu apetita odnosno averzije prema riziku. Vrlo će se brzo pokazati da je i dio tzv. prvorazrednih hipotekarnih kredita u SAD-u nastao neopreznim kreditiranjem (to se prema Roubiniju posebno odnosi na kreditne portfelje nastale tijekom 2005. i 2006.), što će pojačati učinke krize. Doći će do ozbiljnog usporavanja tempa rasta kredita i trajnog strukturnog rasta cijene kapitala (zbog rasta premije na rizik), praćenog očekivanim padom cijena nekretnina u SAD-u između 15% i 20%.

Roubini međutim ističe da čak i takvi negativni trendovi na hipotekarnom tržištu ne bi mogli izazvati recesijske tendencije u SAD-u ako se ne bi prelili na druge segmente gospodarstva. Mehanizam transmisije leži u promjenama osobne potrošnje. SAD ima jednu od najvećih sklonosti potrošnji s udjelom osobne potrošnje u BDP-u od 72% (usporedbe radi, u Hrvatskoj je taj udjel manji za cijelih desetak postotnih bodova). Rast osobne potrošnje predstavljao je glavni zamašnjak gospodarskoga rasta proteklih godina, ne samo u SAD-u, već i u globalnim regijama iz kojih SAD uvozi puno proizvoda. To se prvenstveno odnosi na Aziju, s naglaskom na Kini, koja proizvodi lavovski dio dobara što ih troše rastrošni američki potrošači.

Porast je osobne potrošnje u SAD-u bio u najvećoj mjeri potaknut tzv. „učinkom bogatstva“. Širenje vlasništva nad nekretninama na sve veći broj kućanstava i udvostručenje tržišne vrijednosti nekretnina tijekom proteklih deset godina permanentno su povećavali neto vrijednost glavnice američkih kućanstava što je poticalo na dodatna zaduživanja iz kojih je financirana dodatna potrošnja. Očekivani pad cijena nekretnina potaknut će obratni slijed događaja zbog kojih Roubini predviđa stagnaciju ili pad potrošnje i ozbiljne recesijske učinke u skoroj budućnosti (koji se neće moći neutralizirati smanjenjem kamatnih stopa središnje banke jer se neće raditi o problemu nelikvidnosti već o problemu nesolventnosti – nenaplativosti hipotekarnih kredita). Recesijski će se impulsi vrlo brzo prenijeti na Kinu i jugoistočnu Aziju, predviđa Roubini.

U pogledu ovih predviđanja Roubini je danas u manjini jer još uvijek prevladava mišljenje da je u SAD-u moguće tzv. „meko prizemljenje“ - blago usporavanje gospodarske aktivnosti uz manju korekciju cijena nekretnina. Međutim, Roubini nesporno pripada većini kada upozorava na postojanje drugog mehanizma transmisije krize koji bi mogao djelovati putem nepotpunih informacija na financijskim tržištima.

U teoriji je, ističe Roubini, sekuritizacija trebala doprinijeti smanjenju rizika u globalnom financijskom sustavu. Ako sekuritizaciju interpretiramo kao seljenje rizika sekuritizirane imovine, rizici su se na kraju trebali naći kod onih investitora koji ih najbolje razumiju i koji su ih najspremniji snositi (u odnosu na očekivane povrate). Međutim, stvarni je sustav funkcionirao daleko od idealnog. Nedostatak objektivnih informacija o sekuritiziranim imovinama umanjio je sposobnost investitora da realno procjenjuju tržišnu vrijednost sekuritizirane imovine. Nelikvidna sekundarna tržišta sekuritizacijom izdanih vrijednosnih papira umanjila su sposobnost tržišnih sudionika da u svakom trenutku očitaju reprezentativne cijene takvih vrijednosnica te tako posredno zaključuju o temeljnoj vrijednosti sekuritizirane imovine. K tomu, nema transparentnih informacija o tome kod kojih se investitora nalaze takvi papiri, a u mnogim transakcijama nije potpuno jasno tko i u kojoj mjeri snosi rizik – originator, SPV, pružatelj kreditnog proširenja (eng. credit enhancement – specifičan oblik osiguranja kreditnog rizika) ili kreditor SPV-a za potrebe likvidnosti. Prema tome, očekivani gubitci i institucije kod kojih će se oni na kraju pojaviti nisu poznati i teško ih je i naslutiti, što dodatno smanjuje likvidnost tržišta i povećava nervozu investitora.

Profesor Roubini ističe da su koristi od sekuritizacije neprijeporne, ali očekuje da će sada proći neko vrijeme prije nego što tržišni sudionici u suradnji s rejting agencijama i/ili regulatori pronađu najbolje načine za reanimaciju tržišta (nešto nalik reanimaciji tržišta junk obveznica nakon propasti banke Drexel 80-tih). Dok se to ne dogodi, neizvjesnost će ostati glavno obilježje globalnoga tržišta koje je tako preko noći ponovo postalo opasno mjesto u kojem preživljavaju samo oprezni.

Za razliku od crnih slutnji za SAD i prilično sivih slutnji za Kinu i Aziju, profesor Roubini iskazuje najmanji stupanj pesimizma u pogledu gospodarskih kretanja u EU i na njenim tržištima u nastanku među koje pripada i Hrvatska. To se predviđanje naročito odnosi na one države u našoj regiji koje će dobrim politikama i nastavkom reformi, posebno u fiskalnome dijelu, nastaviti voditi vjerodostojnu politiku.

Upitan je li se ovakav scenarij mogao spriječiti, Roubini odgovara da su kamatne stope u većem dijelu ovoga desetljeća bile preniske, no tom učinku on pripisuje sekundarnu važnost. Ponekad mogu postojati razlozi za niske kamatne stope i ako ih kreatori politike ne mogu podići ostaje im djelovanje kroz financijski nadzor i regulaciju koje Roubini vidi mnogo učinkovitijima od monetarne politike same: „...trying to deal with the bubble with monetary policy is – like they say – performing brain surgery with a sledge hammer; that is, you can tighten so much that you kill the patient and cause a recession.“

LinkedIn icon