U studenom 2005. talijanski Unicredito kupnjom njemačke grupe HVB (a time i austrijske Bank Austria Creditanstalt) postao je najveća bankarska grupa u Europi. Na samome kraju 2006. godine unutar Italije spojili su se Sanpaolo IMI i Banca Intesa u banku s kapitalizacijom preko 60 milijardi Eura. U proljeće 2007. britanske banke Barclays i Royal Bank of Scotland (potonji kao dio konzorcija banaka) rivali su u borbi za preuzimanje nizozemskoga golijata ABN Amro (s iznosima od oko 70 milijardi eura). Glasine o mega-spajanjima najvećih europskih banaka stalno potresaju medije, europske burze, ali i svijet financija uopće. Spomenimo samo napise o spajanjima Societe Generale i Unicredita ili spekulacije da je Citigroup „bacila oko“ na Deutsche bank.

Nema dvojbe da se konsolidacija banaka u Europi odvija velikom brzinom, a promjene strukture bankarske industrije su permanentne. Svjesna važnosti promjena na bankarskoj sceni EU, ECB od 2002. godine redovito prati promjene strukture u bankarstvu te ih publicira u godišnjim studijama nazvanima EU Banking Structures (Bankovne strukture u EU). Iako se sastoje od hladnog jezika brojki, stručnih pokazatelja i nalaza mnogobrojnih studija o bankarstvu, iz tih se studija mogu mnogo bolje iščitati trendovi promjena strukture bankarstva u Europi nego iz atraktivnih, ali ipak pojedinačnih vijesti.

Ovdje se prikazuje studija objavljena u listopadu 2006. godine (posljednja raspoloživa, peta po redu), koja uključuje podatke za 2005. i prvu polovicu 2006. godine. Opsežni rad na sedamdesetak stranica ne temelji se samo na obilju statističkih podataka, indikatora i na mnogim stručnim radovima, nego i na kvalitativnim informacijama Odbora za bankovnu superviziju Europskoga sustava centralnih banaka. Pored redovitog poglavlja o pregledu razvitka bankovnog sektora u EU 2005. godine, studija sadrži i dvije posebne teme: utjecaj starenja stanovništva na banke te promjena strukture izvora financiranja banaka i implikacije tih promjena na aktivnosti banaka. Posebnu zanimljivost studije predstavlja činjenica da se trendovi u konačnici promatraju s gledišta promjene rizika iz odvojenih perspektiva individualnih banaka i supervizora.

Konsolidacija, integracija i internacionalizacija tri su ključne riječi EU bankovnog tržišta. Kod strukture EU banaka uočljiv je pad broja kreditnih institucija. Tako ih je krajem 2005. bilo 8684, odnosno 11% manje nego krajem 2001. godine. To je dovelo do povećane koncentracije mjereno porastom (ponderiranog) Hirschmann-Herfindahlova indeksa (HHI) s 504 na 601 u istom razdoblju.1 Studija također nalazi da su indeksi koncentracije u manjim zemljama viši. ( Vidjeti sliku na kraju teksta)

Za potrebe ovoga prikaza iskoristili smo podatke o HHI iz statističkog dodatka ECB-ove publikacije i podatke o tome indeksu u Hrvatskoj kako bismo pokazali poziciju Hrvatske u europskom okviru. Usporedba indeksa pokazuje da se veličina zemlje i koncentracija nalaze u negativnoj vezi. Općenito, upitna je iskoristivost HHI i drugih indeksa koncentracije za donošenje zaključaka o stvarnom intenzitetu konkurencije na pojedinim tržištima.

Nadalje, ukupna aktiva banaka nezaustavljivo raste te je krajem 2005. dosegla nevjerojatan iznos od 33 bilijuna eura, što predstavlja vrijednost jednaku trostrukoj vrijednosti BDP-a u EU.2 Idući je zanimljiv podatak da su se između 1993. i 2003. godine preuzimanja i spajanja banaka ponajprije odvijala unutar granica pojedinih zemalja, no u posljednje se dvije godine ubrzavaju prekogranična spajanja. Prema nalazima studije, ulazak stranih banaka na neko tržište povećava konkurenciju i dobrobit potrošača te podiže kvalitetu usluga i ubrzava pojavu novih produkata. No, za banke i nadzorna tijela prekogranična preuzimanja generiraju nove rizike. Za banke su to npr. potrebe stvaranja novih linija upravljanja, dok za supervizore postaje teže odrediti rizike takvih kompleksnih grupa.

Nadalje, studija uočava pojavu disintermedijacije. Banke sve više stvaraju nekamatne prihode kroz investicijsko bankarstvo i upravljanje imovinom. S aspekta stabilnosti (odnosno smanjenja rizika) takva su kretanja dobrodošla jer pridonose manjem ukupnom riziku za banke i stabilnijim profitima (uz pretpostavku da kamatni i nekamatni prihodi nisu savršeno korelirani). S druge strane, izdvajanje dijela rizika iz banaka čini ukupne financijske rizike manje vidljivima u financijskome sustavu.

Prva posebna tema studije dotiče se jednog od najvećih strukturnih problema Europske Unije - činjenice da će se stanovništo u EU u dugom roku smanjiti te da stalno stari. Projekcije pokazuju da će stanovništvo u EU biti manje brojno 2050. nego 2004. godine (pad s 457 na 454 milijuna). Zbog toga će omjer zaposlenih prema umirovljenicima s današnjih 4:1 pasti na 2:1 u istom razdoblju. Kakve su posljedice tih demografskih promjena na profitabilnost banaka? Studija nalazi da nema jednoznačnog zaključka jer različiti faktori imaju suprotni utjecaj na bilance banaka (u dijelu poslovanja sa stanovništvom). Za pretpostaviti je pad potražnje za potrošačkim i hipotekarnim kreditima te pad neto kamatnog dohotka po toj osnovi. S druge se strane očekuje rast nekamatnih dohodaka banaka. Starenje stanovništva uzrokovat će rast potražnje za proizvodima osiguravajućih društava, mirovinskih i investicijskih fondova. Kako se suradnja banka i nebankovnih financijskih institucija (osiguravajuća društva, fondovi) intenzivira suradnjom u prodaji i vlasničkim povezivanjem, očekuje se da bi nekamatni dohotci mogli bankama kompenzirati gubitak tradicionalnih izvora prihoda. K tomu, banke će se vjerojatno odlučiti za geografsku diversifikaciju aktivnosti u zemlje gdje je prirast stanovništva vrlo visok. Otvorenim ostaje pitanje hoće li te promjene povećati ili smanjiti ukupni rizik za banke. Konačni rezultat ovisi o korelaciji bankovnog s nebankovnim rizikom te o utjecaju međunarodne diversifikacije na dohotke banaka.

Druga posebna tema bavi se promjenama izvora financiranja banaka i utjecajem tih promjena na bankarsku aktivnost. U razdoblju od 2001. do 2005. struktura pasive banaka ostala je prilično stabilna. Depoziti klijenata čine oko 40% pasive, tržišno financiranje (međubankovni krediti te tržište novca i kapitala) čini iznad 40%, ostali izvori oko 12%, a razliku do 100% čini vlastiti kapital banaka. U okviru depozita klijenata dolazi do sektorske i geografske diversifikacije što povoljno djeluje na veću otpornost banaka na vanjske šokove.

Studija posebnu pozornost poklanja i sekuritizaciji. Ona u Europi bilježi vrlo visok rast jer se pokazuje kao jeftin i djelotvoran način da bi se pribavila sredstva. Studija također pokazuje da su posuđivanja unutar financijskih grupa u porastu. To može pozitivno djelovati na profitabilnost, ali centralno upravljanje likvidnošću velikih grupa povećava rizike prijenosa učinaka kriza preko nacionalnih granica, s potencijalno negativnim učinkom na financijsku stabilnost.

Zaključujemo da strukturni trendovi, kao i uvijek u bankovnoj povijesti, predstavljaju nove prigode, ali i nove opasnosti. Novi filtri će iznjedriti nove pobjednike, a najuspješniji će (ponovno) biti oni koji se najbolje prilagode novim trendovima. Okrupnjavanje, spajanje s nebankovnim financijskim posrednicima i povezivanje bankovnog poslovanja s tržištem kapitala - predstavljaju glavne silnice koje će oblikovati bankarstvo u prvoj četvrtini XXI. stoljeća.

1 Naziva se još i Hirschmann-Herfindahlov indeks ili HHI, a predstavlja zbroj kvadrata tržišnih udjela pomnožen s 10 000.

2 Usporedbe radi, aktiva banaka u Hrvatskoj iznosi oko 300 milijardi kuna i tek je za 20% veća od službenog BDP-a. Taj će omjer pasti nakon što se službeni BDP uskoro korigira prema gore za veličinu sive ekonomije prema metodologiji Eurostata.

* Napomena: Više detalja u domaćoj literaturi čitatelj može pronaći u publikacijama HNB-a P-21 i P-22, autori Ljubaj i Ružić 

http://www.hnb.hr/publikac/hpublikac.htm?tsfsg=0c5c17743523fae4c4d355708a40d37a

Izvori: HNB i ECB