Zemlje u razvoju Srednje i Istočne Europe konvergirat će „starom Zapadu“ – kojom brzinom i kada?

Studija analizira rast 21 zemlje u razvoju (1)  (tzv. Emerging Market Economies) tako što na temelju podataka koji se odnose na razdoblje od 1990. do 2006. previđa budući rast do 2050. godine.

BDP je prema paritetu kupovne moći (PPP, eng. purchasing power parity) u promatranim zemljama iznosio 36% prosjeka EU15 2005. Istovremeno, ukupan broj stanovnika bio je 5% veći nego u zemljama EU15. Prema tome, BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u promatranim je zemljama činio 34% prosjeka EU15.

Sve analizirane zemlje u razvoju trenutno imaju niže razine BDP-a po stanovniku od prosjeka EU15. Međutim, Slovenija i Češka su već iznad najsiromašnije zemlje EU15, Portugala, a Slovenija je uspješnija i od Grčke. Sljedeće najbogatije su Mađarska, Estonija i Slovačka, praćene ostalim zemljama Srednje Europe koje su se već pridružile EU. Od navedenih zemalja u razvoju koje još uvijek nisu članice EU, Hrvatska ima najvišu razinu BDP-a po stanovniku. Praćena je Rusijom i Turskom, koje imaju istu razinu dohotka kao Rumunjska i Bugarska, najsiromašnije članice. Prema tome, Slovenija je najbogatija od svih nabrojanih zemalja, s BDP-om po stanovniku (PPP) koji iznosi 77% prosječnog BDP-a zemalja EU15. Nasuprot Sloveniji je Gruzija, kao najsiromašnija, s razinom BDP-a od 13% prosjeka EU15. Ova drastična razlika ukazuje na činjenicu da je određeni broj europskih zemalja u razvoju i dalje siromašan i vrlo udaljen od „zapadnih“ razina životnog standarda, te da između 21 analizirane zemlje postoje velike varijacije.

Analizira se konvergencija realnog BDP-a i nominalna konvergencija cijena koja će voditi realnoj aprecijaciji valuta navedenih zemalja. Kombinacija realne i nominalne konvergencije daje predviđanja budućeg BDP-a u tržišnim cijenama. Autori konstruiraju model temeljen na Cobb-Douglasovoj funkciji proizvodnje, zasnivajući ga na postavkama β-konvergencije, prema kojoj brzina konvergencije usporava ako se jaz BDP-a po stanovniku između zemalja u razvoju i EU15 smanjuje.

Uključivanjem određenih pretpostavki i specifikacija, procjenjuje se da će prosječan BDP (PPP) zemalja EU15 rasti po stopi od 1,9% u razdoblju između 2006. i 2050. godine. Stopa rasta tehnološkog napretka iznosit će 1,5%, a prosječna bi stopa investicija mogla iznositi 18,5%. Nasuprot tome, predviđa se da će u istom razdoblju prosječan BDP (PPP) zemalja u razvoju rasti po stopi od 3,7%, s prosječnom stopom rasta tehnološkog napretka od 2,6% i prosječnom stopom investicija od 20,7%. Prosječni BDP (PPP) porast će sa 36% razine BDP-a zemalja EU15 u 2005. godini, na 81% u 2050. Mjereno u tržišnim cijenama, BDP promatranih zemalja narast će sa 17% na 69% prosjeka BDP-a EU15. Očekuje se da će grupa navedenih zemalja u razvoju dosegnuti trenutnu razinu BDP-a (PPP) EU15 u 2027. godine, odnosno 2035., izraženo u tržišnim cijenama.

Ako se ostvare navedena predviđanja, ukupan realni BDP (PPP) 21 europske zemlje u razvoju porast će 4.9 puta do 2050. Ako se uzme u obzir procijenjena realna aprecijacija deviznog tečaja, BDP (u tržišnim cijenama) porast će 9 puta. U iznosima po stanovniku, omjer BDP-a (PPP) zemalja u razvoju i BDP-a EU15 povećat će se sa sadašnjih 36% na 87% u 2050. godini. Mjeren u tržišnim cijenama, omjer bi mogao narasti sa 16% na 73%. Prema tome, studija ne predviđa potpuno sustizanje do 2050. Autori smatraju da bi u prosjeku niske projekcije rasta stanovništva u europskim zemljama u razvoju mogle objasniti takav ishod.

(1) Zemlje su: Albanija, Armenija, Azerbejdžan, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Češka, Estonija, Gruzija, Mađarska, Kazahstan, Latvija, Litva, Makedonija, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Turska i Ukrajina. Sve zemlje su tranzicijske osim Turske.

Stopa prinosa na kapital predviđa se kao funkcija razine tehnološkog napretka i omjera kapitala i rada. Bez uzimanja u obzir oporezivanja, prosječna stopa povrata na kapital u EU15 je stabilna, te iznosi 10.5%. U zemljama u razvoju, inicijalna je stopa povrata veća, ali se očekuje da će s napretkom konvergencije ona padati prema prosječnoj razini za EU15. U prosjeku, početna stopa povrata na kapital nalazi se iznad 14% ali se predviđa njen pad na 12.5% u 2030. te na 10,8% u 2050.-oj.

Akumulacija ljudskog kapitala utječe na rast i konvergenciju. Dok zemlje iz uzorka sustižu zemlje s visokom produktivnošću, one će trebati sve bolje obrazovanu radnu snagu koja će nastavljati proces konvergencije. U protivnom mogu „zapeti“ na niskim razinama BDP-a per capita. Autori smatraju da ako se ne stavi veći fokus na obrazovanje, brzina konvergencije dohotka koja se predviđa ovom studijom može biti previsoka za Albaniju, Makedoniju i Tursku. Istovremeno, situacija je vrlo zabrinjavajuća (u smislu niskog srednjoškolskog obrazovanja) u Rumunjskoj i Gruziji, a zbog niske razine visoko obrazovanih, u Armeniji, Hrvatskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Niske razine obrazovanja mogle bi onemogućiti uvođenje modernih tehnologija te različitih tehnika poslovanja i upravljanja. Stopa tehnološkog napretka neke zemlje u takvim bi uvjetima mogla ostati niska, što bi pak moglo onemogućiti rast koji se ovom studijom projecira. U tom slučaju neće doći do konvergencije dohotka. Međutim, ako zemlja ima nisku početnu razinu BDP-a po stanovniku, onda će i mala razina obrazovanja biti dovoljna za konvergenciju. Kako se zemlja razvija i postaje bogatija, morat će se pomaknuti iz položaja imitatorice najboljih u položaj zemlje inovatora, pri čemu niske razine obrazovanja neće biti dovoljne da podrže taj pomak. Autori pritom ne razmatraju kvalitetu obrazovanja, odnosno činjenicu da udjeli obrazovanih osoba nisu točan reprezentant stvarnog stanja edukacije u zemlji. Uzevši to u obzir, očekivani rast može biti još niži, a samim time konvergencija može biti još dalja. Ako je razina obrazovanja niska, izgledi za rast su znatno slabiji u srednjem i dugom roku.

Faktor koji se ne uvrštava eksplicitno u model je ovisnost Rusije, Kazahstana i Azerbejdžana o njihovim zalihama prirodnih resursa. Tijekom prethodnih godina, svjetske cijene energenata bile su na strani zemalja proizvođača. Ako cijene ostanu visoke i rastuće, željeni ekonomski razvoj će se nastaviti. S druge strane, što duže takav razvoj traje, vjerojatnije je da će voditi ubrzanoj realnoj aprecijaciji valuta tih zemalja, a time i pogoršanju konkurentnosti njihovih industrija. Ovisno o veličini zaliha koje posjeduju navedene zemlje, može se pojaviti rizik kolebanja deviznih tečajeva, što će se odraziti na veća kolebanja stopa rasta BDP-a pa tako i na prikazane projekcije rasta.

Moguće je da će politički i institucionalni rizici imati veliki utjecaj na budući razvoj pojedinih zemalja. Može se očekivati da će ti rizici biti viši u europskim zemljama u razvoju koje nisu niti će jednog dana postati članice EU. Smatra se da će članstvo u EU poboljšati ekonomsko, poslovno i investicijsko okružje, te da će potaknuti ekonomske i druge politike koje podržavaju dugoročnu konvergenciju. Negativan, dugoročni rizik vezan uz pitanja ulaska u EU, vjerojatno se odnosi na Armeniju, Azerbejdžan, Gruziju, Kazahstan, Rusiju, Tursku i Ukrajinu. Smanjenje rizika neulaska ovisi o kontinuiranim ekonomskim i institucionalnim reformama (provođenjem reformi može se „oponašati“ učinak ulaska u EU).

Iako se ne predviđa da će zemlje u razvoju u potpunosti konvergirati zemljama EU15 do 2050. godine, njihov općeniti razvoj znači da će ekonomski potencijal u Europi biti ravnomjernije raspoređen. Predviđa se da će se udjel EU15 u zbroju BDP-a EU15 i „EU21“ iz ove analize, smanjiti sa 73% na 56%. To znači da će udjel europskih zemalja u razvoju porasti sa 27% na 41%. Njihov će razvoj utjecati i na rast europskog ekonomskog udjela u svijetu. Zemlje EU15 će također imati koristi od uspješnih ekonomskih politika u europskim zemljama u razvoju, rasta kupovne moći u njima, kao i od njihove političke stabilnosti koju bogatstvo najčešće donosi sa sobom. Doći će i do rasta međunarodne razmjene, te općenito do promjene trgovinskih tokova.

Ovakve dugoročne projekcije rasta sadrže izrazitu dozu nesigurnosti. Konvergencija, na što i ukazuje svjetska ekonomska povijest, nije jednostavan i lako predvidljiv proces. Na nju pozitivno utječu politička stabilnost, obrazovanje, institucije i općenito politike orijentirane na rast. Međutim, i sami autori naglašavaju nesigurnost povezanu s izračunatim stopama rasta, kao i kvalitativnim ocjenama drugih faktora (politike, institucija, ljudskog kapitala) koji nisu uzeti u obzir u modelu.

Studija povlači za sobom i dodatna razmatranja. Neoklasična hipoteza (da privrede s niskim razinama dohotka po stanovniku imaju tendenciju bržeg rasta od ekonomija s visokim razinama dohotka po stanovniku) korištena u analizama, nije jednoznačno potvrđena u empiriji (Snowdon, 2004). Apsolutna, odnosno β-konvergencija, pretpostavlja da su zemlje koje konvergiraju relativno homogene, s brojnim sličnim karakteristikama. Empirijski je dokazano postojanje tzv. „klubova konvergencije“ gdje samo one zemlje s adekvatnom razinom ljudskog kapitala i institucija, participiraju u konvergencijskom rastu. To su npr. zemlje OECD-a, države SAD-a, Europe itd. Je li realno razmatrati prosjek konvergencije skupine u kojoj se nalaze Kazahstan i Hrvatska, odnosno Češka i Rusija? Autori su konstruirali model kojim se a priori pretpostavlja bezuvjetna konvergencija. Podjelom navedenih zemalja u skupine (Baltičke zemlje, Balkanske, Srednjoeuropske, regija Kavkaza i sl.) možda bi se bolje objedinile specifične karakteristike pojedinih zemlja, te vjerodostojnije pokazala brzina kojom se predviđa da će sustići životne standarde zemalja Starog Zapada.

Iz studije se može zaključiti da zemlje s niskim dohocima nisu kapitalno intenzivne (omjer kapitala i rada im je mali), stoga je granična produktivnost, odnosno stopa prinosa na kapital visoka. Isto se odnosi i na stopu rasta za danu stopu investicija. Nasuprot tome, bogate zemlje imaju visoke omjere kapitala i rada, nisku graničnu produktivnost kapitala i niske stope rasta. Kritika Solowljevog modela rasta i β-konvergencije usmjerena je na tvrdnju da su stope prinosa na kapital veće u siromašnim zemljama, te da će se zbog toga kapital kretati iz bogatih u siromašne zemlje. Ono što je uočeno je činjenica da je stopa povrata na kapital u siromašnim zemljama niža od očekivane, te da nema masovnog tijeka kapitala iz razvijenih u nerazvijene zemlje. Autori pretpostavljaju visoke stope investicija, međutim, kao što i sami navode, rast ulaganja u pojedinu zemlju ne potiče samo teorijski visok prinos na kapital. Postoje i drugi bitni faktori koje bi trebalo uvrstiti u model. Osobito kad se uzimaju u obzir zemlje za koje se trenutno smatra da neće postati dio EU, unutar koje bi se takvi faktori vjerojatno generirali. Tu se prvenstveno misli na razinu ljudskog kapitala, političku stabilnost i razvoj institucija. Njihova pretpostavka visokih stopa investicija (prinosa na kapital), te tehnološkog napretka kao glavnih generatora konvergencije, vjerojatno se ne bi mogla ostvariti u tolikoj mjeri ako prethodno navedeni faktori nisu barem djelomično ispunjeni. U protivnom, afričke bi države imale veće stope rasta i bržu konvergenciju od npr. SAD-a. Prema tome, uvrštavanje navedenih faktora u model dalo bi realniju sliku buduće konvergencije.

Kako zemlje u razvoju sustižu razvijene zemlje, stopa tehnološkog napretka će usporavati, prinosi na investicije će konvergirati, pa će i stope investicija konvergirati odnosno opadati. Međutim, ako se razmatra kapital u širem smislu, koji se sastoji od fizičkog i ljudskog kapitala, prinosi neće više biti opadajući već konstantni. Pretpostavka opadajućih prinosa u razvijenim zemljama (i konvergencije zemalja u razvoju) ne mora se nužno desiti. Prema endogenim teorijama rasta, rast ovisi o akumulaciji oba tipa kapitala. Znači, siromašne zemlje ne moraju nužno rasti brže (zbog niske kapitalne intenzivnosti i visokih prinosa na kapital), jer one ne obiluju ljudskim kapitalom kao što njime obiluju razvijene zemlje. Upravo suprotno, s većim zalihama ljudskog kapitala, visokom stopom inovacija, tehnološkim napretkom itd. bogate zemlje su te koje mogu ostvarivati veće stope rasta od siromašnih.

Model korišten u ovom istraživanju zasniva se na pretpostavci da je konvergencija brža što je razlika u BDP-u po stanovniku između 21 zemlje u razvoju i EU15 veća. Međutim druga empirijska istraživanja nisu pokazala da postoji veza između stopa rasta gospodarstva i razine BDP-a po stanovniku (npr. Debraj, 1998). Siromašne zemlje mogu rasti brže od bogatih ako postoji znatna akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala, tehnološke promjene koje pomiču svjetsku proizvodnu granicu ili tehnološko sustizanje koje približava samu zemlju svjetskoj proizvodnoj funkciji. U suprotnom, nema jamstva da će se proces konvergencije pokrenuti.

Obzirom da nisu uzete u obzir bitne determinante rasta, te da se glavna pretpostavka bazirala na postavci: niska razina početnog BDP-a po stanovniku = viša stopa rasta, postavlja se pitanje bi li ishod analize bio drugačiji da se temeljila na drugom modelu?

U tom kontekstu, ovakve projekcije rasta ne treba uzimati „zdravo za gotovo“. Kreatori politike bi trebali usmjeriti pažnju na stvaranje bitnih preduvjeta za konvergenciju: razvoj ljudskog kapitala, institucija, okružja koje potiče poduzetništvo itd. Tek će se ispunjavanjem razvojnih pretpostavki moći s većom sigurnošću tvrditi da će konvergencija pojedine zemlje zaista biti postignuta u nekom razumnom roku.

LinkedIn icon