Bankarstvo u antičkoj Grčkoj

Athenian Economy and Society: A Banking Perspective

Autor: Edward E. Cohen

Godina: 1992.

Ovitak: Tvrdi

ISBN: 0-691-03609-8

Izdavač: Princeton University Press

Broj stranica: xiv + 288

Prikaz sastavio: Velimir Šonje

Stav koji je prevladao među ekonomskim povjesničarima u toku XX st. o Staroj Grčkoj zasnivao se na tezi da u primitivnoj i autarkičnoj ekonomiji zasnovanoj na malim kućanstvima i robovlasništvu nije mogla izrasti razvijena monetarna ekonomija. Iako su istraživači Antike prihvaćali činjenicu da je u 4. st. p.k. - između Peloponeških ratova i smrti Aleksandra Velikog 323. došlo do povećanja unutarnje i međunarodne trgovine, prevladalo je uvjerenje da se sličan razvitak nije mogao desiti u oblasti novca i kredita. Na tragu Finleyeva koncepta Stare Grčke kao statusnoga društva, smatralo se da novac i kredit nisu mogli poprimiti autonomnu tržišnu, odnosno komercijalnu dinamiku. Finley je, doduše, pronašao hipotekarno kamenje horoi – oznake koje su postavljane pored predmeta zaloga, najčešće nekretnina, uz zapis imena vjerovnika na njima, no isticao je kako nema naznaka da su se hipotekarni krediti odobravali u produktivne svrhe. Finleyevo je mišljenje bilo da su beskamatni krediti odobravani među članovima obitelji i prijateljima, uglavnom iz statusnih razloga (prigodom vjenčanja i sl.).

U prilog takvome gledanju govorila je i tradicionalna monetarna teorija. Prema njoj, novac je u Staroj Grčkoj bio metalni, srebrni. Pojavljivao se u raznim oblicima, jer su ga izdavali različiti gradovi-države. Najraširenija je bila atenska srebrna drahma. Međutim, nalazišta srebra u Grčkoj 4. st. p.k. postupno su bivala iscrpljena, pa se doimalo logičnim zaključiti kako je ograničena ponuda novca sprječavala razvoj financija i trgovine, slično teoriji o monetarnim problemima u Europi prije španjolskog otkrića rudnika srebra Potosi u današnjoj Boliviji 1545. Povijesničarima je sve do 90-ih godina prošlog stoljeća bilo prehrabro pretpostaviti da su se u Ateni mogle pojaviti značajne financijske inovacije koje bi nadvladale fizička ograničenja monetarnog metalizma. Uostalom, Atena prema dostupnim izvorima nije poznavala papirni novac ili neki drugi monetarni oblik formiran pod patronatom grada-države, a za koji bismo prema današnjim saznanjima mogli pretpostaviti da je mogao prevladati ograničenja ponude novca ili bitno povećati brzinu njegova optjecaja.

U toj tradiciji, naznake o postojanju „kuća“ nalik bankama (grč. trapeze) tumačene su paralelnom cirkulacijom velikoga broja različitih kovanica. Zbog toga su usluge mjenjača bile veoma tražene. Uz pružanje usluge zalagaonice, embrionalni grčki bankari – trapezisti, vjerojatno su mogli održati solidan posao, ali ništa više od toga.

Međutim, rani istraživači grčke antike (npr. Rostovtzeff, 1963) sugerirali su da je financijski sustav bio puno razvijeniji od gledanja u okviru „mainstreama“ kojeg je oblikovao Finley (1999). Cohenov je rad bacio novo svjetlo na starogrčko bankarstvo. Polazeći od toga da su primarni izvori, osobito oni pisani, limitirani i najvećim dijelom izgubljeni, tražio je metodu povijesnog istraživanja pomoću koje će iscrtati potpuniju sliku funkcioniranja starogrčkog monetarnog i financijskog sustava u najzanimljivijem 4. st. p.k. Pomisao da bi bogatstvo saznanja o ranim grčkim financijama moglo biti skriveno, izrasla je na indicijama poput Aristotelova pasusa u Politici, gdje veliki filozof s neskrivenom kritikom piše o širenju „monetarnih akvizicija“ i ulasku novčanih relacija u tradicionalne međuljudske odnose i institucije. Teško je zamisliti da takvo Aristetolovo zapažanje nije bilo potaknuto većim institucionalnim promjenama u oblasti novca i financija.

Cohen skupio i pažljivo pregledao zapise s oko 1,000 suđenja održanih u Ateni u 4. st. p.k., od kojih se veliki dio odnosio na komercijalne poslove. Izvore je uglavnom pronašao kod Demostena. Pošao je od pretpostavke da se ponavljanje pojmova iz poslovnih i financijskih odnosa na tako ozbiljnomu mjestu kao što je sudište može smatrati opipljivim dokazom funkcioniranja društvenih, odnosno financijskih institucija onoga doba. Pretpostavio je da je to jedini način za otkrivanje neopipljivih institucija poput komercijalnih ugovora - institucija bez dugotrajna materijalna traga koje brzo izranjaju iz ljudskih odnosa i jednako brzo nestaju. Uistinu, kako bismo depozite, kredite ili banke mogli pronaći arheološkim iskapanjima, osim ako njihovi glavni elementi nisu – kao krediti u Mezopotamiji oko 3,000 g. p.k., bili zapisani na glinenim pločicama? Očito je da su važne stvari mogle postojati u povijesti, a da nisu „uklesane u kamen“: mogle su biti regulirane i usmenim sporazumima, što ih uz distancu od gotovo 2,500 godina neizbježno skriva pred našim očima. To je svijet koji tek treba otkriti.

Razlika između vidljivog i nevidljivog nije važna samo zbog shvaćanja ograničenja u pronalaženju primarnih izvora informacija. Ona je važna i za razumijevanje Cohenove intepretacije starogrčkoga monetarnog i financijskog sustava. Prema Cohenu, grčki um i institucije strukturirani su prema načelu binarne dihotomije - teze i anti-teze. Ta se dihotomija u gospodarskim stvarima prenijela na dihotomiju vidljivo-nevidljivo. Srebrni novac i nekretnine pripadale su vidljivom, materijalnom svijetu. U njemu se razrezivao izrazito progresivan porez na imovinu (liturgija). No, iznimna visina liturgije poticala je poreznu evaziju – bijeg imovine u nevidljivi dio gospodarstva, u ugovore izvan dohvata vlasti. Jedan od najbogatijih Atenjana – Demostenov otac, bio je poznati utajivač poreza, o čemu je vjerodostojno svjedočio sam Demosten mlađi. Postavlja se pitanje koje su to druge opcije za „nevidljiva“ ulaganja stajale na raspolaganju ljudima poput Demostena starijeg.

Cohenovo je istraživanje pomoglo dokazati da starogrčke trapeze nisu bile samo mjenjačnice i zalagaonice. Iako su nastale s ciljem obavljanja mjenjačkih funkcija, u toku 4. st. p.k, a moguće i ranije, tijekom 5. st., kada se Atena najbrže razvijala, trapeze su poslužile kao embriji za razvoj bankarskih poslova. Primale su depozite i odobravale različite vrste kredita. Neke su se toliko specijalizirale, da su – baš kao i moderne banke, skupe i rizične mjenjačke poslove prepustile drugim, manjim poduzetnicima, posvetivši se velikim, unosnijim transakcijama.

Međutim, kada koristimo pojmove kao što su banka (trapeza), depozit, kredit ili kamata, i prije nego što ih detaljno opišemo, moramo prepoznati razliku između današnjih značenja ovih pojmova, i njihova značenja u Staroj Grčkoj.

Atenjani su poznavali koncept ograničene odgovornosti, ali ne i pravne osobe. Trapeza je bila pravno prepoznata, ali nije bila subjekt, osobnost. Bila je neodvojiva od vlasnika, nalik današnjim obrtima za čije obveze vlasnici odgovaraju svom svojom imovinom (neograničena odgovornost). Sam pojam vlasništva bio je drukčiji od današnjega. Vlasnik je zastupao svoje kućanstvo (grč. oikos, otud naziv ekonomija), kao temeljnu organizacijsku jedinicu društva i gospodarstva. Vlasništvo je proizlazilo iz kućanstva, a ne iz pojedinca; on je samo zastupao kućanstvo. Stoga se može reći da je kućanstvo bilo i „vlasnik“ trapeze i mjesto gdje je „ona“ uglavnom poslovala. U poslovanje su stoga bile dobro upućene žene bankara i odabrani robovi, odnosno svi istaknuti članovi kućanstva.

Raširena je bila praksa prema kojoj su prvobitni „vlasnici“ iznajmljivali trapeze svojim prvim suradnicima – robovima. Oni su nakon nekog vremena postajali punopravni građani. Prema dostupnim izvorima, najveći atenski bankar u 4. st. p.k., Pasion (grčki ga povjesničari imenuju Pasiom), prvotno je bio rob koji je tek naknadno stekao slobodu. I sam je Pasion ili Pasio bankarski posao kasnije iznajmio svojemu robu Phormionu (grčki ga povjesničari imenuju Phormiom). Žene preminulih bankara udavale su se za robove koji su vodili poslove trapeze nakon smrti osnivača. Takvi odnosi ne čude, jer je bilo logično da su udovice željele sačuvati kontinuitet trapeze u okviru kućanstva i prevladati barijeru spolne diskriminacije. Naime, žene u Ateni – od kojih su neke uspješno sudjelovale u vođenju poslova svojih muževa, nisu uživale prava kao muškarci, pa su robovi – prvi suradnici umrlih muževa, bili prirodan sljedeći odabir radi urednoga nastavka poslovanja trapeze pod doslovce istim krovom (kućanstvom).

No, zašto prvi izbor za dalje vođenje posla nije pao na sinove, kao što je danas najčešći slučaj u obiteljskim tvrtkama? Cohen pronalazi dokaze da su robovi umjesto sinova preuzeli vođenje poslova nakon smrti pokretača u dvije velike bankarske obitelji. Tu pojavu treba dvojako tumačiti. Kao prvo, bankarski se posao zasnivao na osobnom integritetu i povjerenju. Rob koji je dugi niz godina radio uz bankara kao prvi suradnik, na sebe je preuzimao njegovo znanje, reputaciju, poslovne veze, pa i moral ili način rada. Drugo, sinovi bogatih bankara - u pravilu sjajno obrazovani i već za mladih dana politički umreženi u atenskoj eliti, bili su predodređeni za život u onoj „vidljivoj“, građanskoj i političkoj Ateni, koju poznajemo iz povijesnih knjiga, a od koje je svijet grčkih financija bio odvojen. Ugledni su građani zarana učili oratorske vještine, pa se događalo se da su sinovi nastavili raditi za kućanstvo zastupajući trapezu odnosno kućanstvo u čestim sporovima pred sudom. To je bilo praktično rješenje, jer robovi koji su se nastavili babiti novčarskim poslom nisu smjeli nastupati pred sudom.

Cohen spominje dva važna sudska slučaja u kojima su zabilježeni nastupi Pasionova sina Apollodorosa pred atenskim sudom. U prvome je slučaju Phormion (rob koji je Pasionovu banku uzeo u zakup) na poziv utjecajnoga generala Timotheosa pozajmio 1,750 srebrnih drahmi (danas oko 260,000€*) trgovcu Philondasu za dobavu i prijevoz drvne građe brodom od sjevera Grčke do atenske luke Pirej. Pouzdajući se u generalov ugled, Phormionov je izaslanik predao novac generalovu izaslaniku, računajući da će ovaj predati novac trgovcu Philondasu, i nije zasnovao založno pravo na građi ili brodu. Kredit, međutim, nije vraćen.

Temeljem Apollodorosova zastupanja trapeze u ovom slučaju pred sudom, mogu se rekonstruirati dvije ključne činjenice o bankarstvu u Ateni. Apollodoros je dokazivao da bi ugledan građanin poput Timotheosa trebao vratiti kredit umjesto krajnjeg dužnika Philondasa, jer je njegova uloga u transakciji bila puno veća od puke preporuke ili posredništva spajanjem dvaju strana. Apollodoros je zastupao tezu da je Timethoesova uloga bila nalik jamstvu, što se vidi i u načinu kako je novac predan, bez uobičajenih jamstava. Timotheos je, naravno, tvrdio suprotno, negirajući da je dao bilo kakvo jamstvo. Apollodoros je, obrazlažući argument da se Timotheosova uloga treba razumjeti kao davanje jamstva, isticao da Phormion – upravo računajući na ulogu uglednika Timotheosa, nije uspostavio zalog na drvnoj građi ili Philondasovu brodu, iako je to bila uobičajena praksa u kreditiranju pomorskoga prijevoza.

Cohen slučajeve poput ovoga koristi kao dokaze u prilog tezi da je komercijalno kreditiranje bilo vrlo razvijeno u Staroj Grčkoj. Postojale su razvijene institucije i prakse komercijalnog kreditiranja kao npr. zalog na teretu – pokretnini, što obara staru Finleyevu tezu o isključivo neproduktivnim oblicima kreditiranja u Ateni.

U jednom kasnijem sudskom slučaju Apollodoros i Phormion su se našli na suprotstavljenim stranama. Apollodorosov otac Pasion još je za života iznajmio trapezu robu Phormionu za 1 talent godišnje (danas oko 900,000€*). Međutim, nakon Pasionove smrti, Phormion i Apollodoros se nisu mogli usuglasiti o tome kako razgraničiti trapezu od Pasiona, čiju je imovinu i obaveze prema atenskome pravu naslijedio Apollodoros. Sporna je bila definicija ograničene odgovornosti za banku koja je data u najam robu. Apollodoros je tvrdio da predmet najma, pored kredita i depozita, uključuje samo još i Pasionova vlastita sredstva koja su uposlena u kreditiranju. Ovako definirana vlastita sredstva bliska su našem pojmu kapitala (grč. aphorme).

Iz Apollodorosova se izlaganja može zaključiti da on promatra trapezu kao skup zajmova koji su financirani iz depozita (grč. parakatatheke) i Pasionovih vlastitih sredstava (aphorme). Zastupao je stav da je njegova osobna odgovornost razmjerna Pasionovim vlastitim sredstvima uključenim u posao, tj. da mu je odgovornost ograničena do iznosa kapitala koji je naslijedio od oca. Phormion je pak zastupao suprotnu tezu, koju bismo danas zvali tezom o proboju ograničene odgovornosti, a koja se čini bližom institucionalnoj logici Stare Grčke: smatrao je da Pasion, a nakon njegove smrti Pasionov sin Apollodoros, ima osobnu obavezu isplatiti depozite ako se ne mogu isplatiti iz sredstava dobivenih naplatom kredita. Drugim riječima, smatrao je da odgovornost vlasnika nije ograničena iznosom kapitala trapeze.

Slučaj je zanimljiv i jer se u njemu spominju brojke iz kojih je moguće rekonstruirati „bilancu“ Pasionove trapeze: 70 talenata zajmova i gotova novca financiranih iz 11 talenata depozita i 59 talenata vlastitih sredstava. Aproksimirano današnjim iznosima, riječ je o uistinu značajnom obujmu poslovanja i kapitalu za ono vrijeme: bilanca od 63 mln €, od čega oko 10 mln € u depozitima*.

Veliki udjel vlastitih sredstava pokazuje pravu narav posla atenskog bankara. On je u velikoj mjeri riskirao svoj novac, kao pravi poduzetnik. Štoviše, Cohen prikazuje niz primjera iz kojih se može zaključiti da je među trapezistima bila raširena praksa da ne uzimaju uvijek depozite, nego da posreduju u izravnom spajanju između klijenata s viškovima novca i klijenata koji su tražili kredite. Ovima s viškovima pružali su savjet kamo i kako plasirati novac, uz dodatnu sigurnost tako što su kreditirali uz njih, koristeći vlastiti novac, odnosno novac trapeze. Iz današnje se perspektive čini logično da su trapezisti na taj način željeli ograničiti količinu osobnih obaveza u vidu depozita, preusmjeravajući dio klijenata s viškovima izravno u kreditiranje, izbjegavajući na taj način obavezu isplate depozita. Jer, za isplatu depozita ipak su odgovarali svom imovinom kućanstva (možda i nakon što bi dali trapeze u najam – Cohen ne spominje kako je završio spor između Apollodorosa i Phormiona). Posredujući i savjetujući na tržištu izravnih kredita i kreditirajući uz svoje klijente, trapezisti su smanjivali vlastiti rizik (današnjim riječnikom rečeno, aranžirali su sindicirane kredite).

Primjer pokazuje da su trapezisti informacijama i kreditnim savjetima igrali još i važniju ekonomsku rolu od one koja se vidjela u njihovim „bilancama“. Trapezisti su na taj način izravno poticali kreaciju i brzinu obrtaja novca.

Neki su poslovi očito bili toliko rizični, da je visok udjel vlastitih sredstava bio posve logičan. Prema Cohenu, većina zajmova u Staroj Grčkoj bili su „pomorski zajmovi“, poput spomenuta Phormionova zajma uvozniku drvne građe Philondasu. Riječ je o iznimno rizičnim poslovima podložnima nezgodama zbog vremenskih nepogoda, napada gusara, kvarenja i oštećenja robe i sl. Pomorski zajmovi stoga nisu nosili klasičnu kamatu kakvu danas poznajemo, nego je prinos bio definiran prema poslu: ako je kredit iznosio X, a prinos P, dužnik – najčešće trgovac-poduzetnik, morao je po obavljenom poslu vratiti iznos X+P. Vrijeme angažmana sredstava trapeze nije igralo ulogu u određivanju prinosa P, već je ključan bio rizik pojedinačnog posla. Pri tome se rizik ponekad dijelio između trgovca-poduzetnika i trapeziste. Na primjer, zahtijevani je prinos bio manji ako se moglo dokazati da su gusari opljačkali brod. Trapezist je tako uzimao dio rizika poduhvata na sebe. Krediti su bili osigurani pošiljkom ili samim brodom ako je trgovac uopće bio u njegovu posjedu (trgovci su često unajmljivali brodove). Bilo je uobičajeno da trapezist odnosno njegov predstavnik dočekuje brod u Pireju i odmah po vezivanju broda uz obalu fizički nadzire predmet zaloga u razdoblju od 20 dana, koliko je bilo uobičajeno ostaviti vremena trgovcu za povrat zajma dok ne proda robu koju je dopremio.

„Zemaljskih“ je zajmova bilo manje, bili su manje rizični (npr. zajmovi trgovcima u maloprodaji robe koja je bila tražena u ono vrijeme – parfemi, začini, namještaj), a kamata se određivala na sličan način kao danas. Predstavljala je fiksnu najamninu za korištenje trapezina novca po jedinici vremena. U Pasionovoj banci, od 70 talenata kredita, 50 je bilo pomorskih, a 20 zemaljskih, što govori o tome koliko su pomorstvo i trgovina bili važni za Atenu.

Depoziti su još zanimljiviji od kredita, jer predstavljaju ključnu financijsku inovaciju i najvažniji instrument nevidljive atenske ekonomije. Bili su puno jače zaštićeni bankarskom tajnom nego danas: Cohen nije pronašao dokaza o tome da su se podaci o depozitima mogli dobiti za potrebe sudskih procesa. Štoviše, pronašao je spomene o tome da bankari odbijaju dati podatke o depozitima za koje su atenske vlasti pokazivale interes. Postoje indirektni dokazi o tome da se dio depozitnih poslova sklapao isključivo usmenim putem, uz obećanje bankara da neće ostaviti pisana traga, što je vjerojatno bilo povezano s utajama poreza i sličnim rabotama.

Cohen u sudskim sporovima pronalazi tragove dvaju vrsta depozita kakve i danas poznajemo. Jedan dio depozita možemo uvjetno zvati „a vista“. Uvjetno, jer trapezisti su u depozit primali gotovo sve – i novac u raznim valutama, i različite vrijedne predmete. Jednako su tako i kredite odobravali u raznim valutama i predmetima. Cohen zaključuje kako je očito da se ovdje klasična depozitna funkcija miješa s onime što danas poznajemo kao uslugu pohrane u sefovima, a koja je u ono doba morala biti dobro razvijena i vjerojatno je prethodila usluzi depozita odnosno pogodovala njenu razvoju. Međutim, nema dovoljno povijesnih izvora koji bi nam omogućili da jasnije razlučimo te dvije funkcije.

Kada je riječ o klasičnim novčanim depozitima, važno je uočiti da su depoziti kod trapezista bili deponirani u različitim valutama. Nisu postojale ni kapitalne kontrole ni državna regulacija banaka, pa su se depoziti zaprimali u raznim valutama, a ne samo u atenskoj srebrnoj drahmi. Paralelno je cirkulirao novac drugih gradova-država kao i grčki zlatni stater, rijedak i vrijedan zlatnik koji je uglavnom služio za plaćanja na dalekim putovanjima prema Bosporu, i dalje, prema Crnom Moru. Postojala su jedino ograničenja cirkulacije stranih valuta – perzijskih, egipatskih i sl., koje su se obavezno morale zamijeniti za srebrne drahme ako se u Ateni željelo obaviti neko plaćanje. Trapezisti su zbog toga vjerojatno imali povećane troškove u odnosu na današnje bankare – morali su paziti da drže određenu rezervu u velikom broju grčkih valuta koje su cirkulirale paralelno, a pri zaprimanju depozita morali su imati know-how za prepoznavanje krivotvorina, oštećenja ili promjena sadržaja plemenita metala za veći broj valuta odnosno kovanica iz Grčke i drugih zemalja. Međutim, to nije bila prepreka da trapeze funkcioniraju kao multivalutarne banke, iako su troškovi poslovanja morali biti veliki kada su ponukali i samog Platona na javno (i bezuspješno) zalaganje za formiranje jedinstvene grčke valute (Doukakis, 2013).

Za plaćanja nije bila potrebna gotovina. Dobro su dokumentirane plovidbe trgovaca vinom do teritorija današnje Ukrajine na obalama Crnoga Mora; Pasion nije samo financirao takve poduhvate, nego je omogućavao i plaćanja na daljinu bez (rizičnog) prijenosa gotovine. Trgovac bi deponirao novac u Ateni, te bi dobio potvrdu i uputu za plaćanje (neku vrstu garancije plaćanja o čijim detaljima nema povijesnih izvora), koja je prihvaćana na lokaciji gdje se vršila isplata prodavačima vina. Cohen ne uspijeva točno rekonstruirati mehanizam: je li Pasion imao „podružnice“ širom sredozemlja, ili je surađivao s drugim bankarima i trgovcima u mreži koju možemo nazvati embrionalnim međunarodnim platnim sustavom, ili je jednostavno imao nekolicinu velikih trgovaca-partnera s kojima je uzastopnim uspješnim transakcijama razvio takav odnos povjerenja da su prihvaćali njegove garancije plaćanja? Cohen pronalazi dokaze o Pasionovim putovanjima širom Sredozemlja i obala Crnoga Mora, sa svrhom obavljanja poslova i rješavanja komercijalnih sporova, ali ne možemo znati jesu li to bila putovanja na kojima je osobno pratio isporuke metalnoga (u njegovoj banci rezervnoga) novca radi namire.

Treba imati u vidu da je Cohenov opis funkcioniranja međunarodnih plaćanja poprilično optimističan. Kasniji istraživači iskazuju veću skepsu prema mogućnosti da je u ono doba postojao razvijen međunarodni bezgotovinski platni sustav, pa ovu temu treba smatrati i dalje otvorenom za raspravu i pronalaženje novih dokaza (Doukakis, 2013: str. 151). Privlačnost i izazovnost te teme nije prijeporna, jer su istraživanja pokazala da je mobilnost u Antici poprimila razmjere koji su vjerojatno omogućili izvanredno razvijene interakcije na širokom prostoru Mediterana, točnije od Crnog Mora na istoku do Marseillesa na zapadu (Casson, 1994).

Međutim, sigurno je da su bezgotovinska plaćanja putem trapeza prijenosom sredstava s jednog na drugi depozitni „račun“ bila dobro razvijena, osobito unutar iste banke. O tome svjedoči činjenica da su stari Grci imali čak i naziv za tu vrstu plaćanja – grč. diagraphe, što doslovce znači „otpis“ (s računa). S druge strane, ne postoje dokazi o postojanju razvijenog sustava bezgotovinskih plaćanja među računima različitih banaka.

Drugi dio depozita – danas bismo ih zvali oročenima, u trapeze se nije deponirao radi plaćanja, već radi štednje ili skrivanja od atenskih vlasti (Demosten navodi i da su trapezisti ponekad posredovali i u koruptivnim poslovima slobodnih građana koji su takve poslove željeli i financirali, ali ih nisu željeli operativno obavljati, nego su u tu svrhu davali naloge trapezistima). Sigurno je da su i jedni i drugi depoziti – prvi na kratak, a drugi na dulji rok, jednim dijelom služili i za financiranje kredita.

Cohenov rad pokazuje kako je bez centralne državne vlasti i regulacije, bez papirnoga novca i u uvjetima paralelizma valuta, zahvaljujući privatnoj inicijativi, moguća pojava depozitnog novca i klasičnog depozitno-kreditnog poslovanja, koje povećava ponudu novca i/ili ubrzava njegov obrtaj. Iz dostupnih povijesnih izvora ne može se procijeniti utjecaj grčkih trapeza na ponudu i obrtaj novca u Ateni i Pireju. Unatoč ograničenjima koja proizlaze iz visokoga udjela vlastita kapitala u bankarskome poslu i unatoč objektivnim teškoćama u razvoju bezgotovinskih plaćanja između banaka i država, Cohen ističe veliku važnost trapeza za rast i strukturu gospodarstva Stare Grčke u 4. st. p.k.

Cohenov je rad zanimljiv i zbog toga što jasno razlikuje institucionalne aranžmane i pojmove koji su specifični za atensko društvo onoga vremena, od univerzalnih institucionalnih aranžama i pojmova koji imaju „čvrste jezgre“ što se ne mijenjaju ni s usponom i padom civilizacija. Za razliku od vlasništva i kamate – institucija čije se funkcioniranje očito mijenjalo kroz epohe i civilizacije, depozit, zalog, zarada ili zamjena novca predstavljaju povijesno univerzalne financijske institucije. Cohen na samome početku knjige piše o postojanju trans-kulturnih koncepata koji su povezani s univerzalnim ljudskim emocijama i kognitivnim procesima, među kojima spominje pohlepu, integritet i korupciju. Profitni motiv koji je pokrenuo i atenske trapeziste, ubraja upravo među takve univerzalne motive.

Najveća je kvaliteta Cohenova rada u tome što se može čitati iz različitih perspektiva. Jedna je historijska, druga institucionalna ili analitička (koja se samo uvjetno može odvojiti od prve), a treća narativna. Narativni je dio osobito interesantan. Prepričavajući brojne poslovne slučajeve na temelju sudskih izvora, Cohen priča uzbudljivu priču o novcu, bankarstvu, moralu i ne-moralu drevne Atene. To je životna priča bez heroja koji se inače javljaju u standardnim povijesnim interpretacijama. Pred očima čitatelja prolazi galerija ljudskih likova uronjenih u svakodnevne društvene uloge u jednom dalekom povijesnom vremenu. Tako bankari-trapezisti u jednom momentu omogućuju trgovinu širom Mediterana, dijele rizik s poduzetnicima, grade nove vertikale socijalne mobilnosti za žene, robove i strance koji nisu uživali politička prava, šire monetarnu ekonomiju koja oslobađa odnose na tržištu rada (o tome vidjeti prikaz von Reden), dok u drugom momentu pomažu utaju poreza i posreduju u isporuci mita. Ugledni slobodni građani Atene, inače idealizirani u većini udžbeničkih prikaza funkcioniranja atenske demokracije, u jednom su trenutku veliki vojskovođe, a u drugom smutljivci koji koriste svoju reputaciju za mutne poslove ili daju naloge za isporuku mita kojima sami ne žele prljati ruke, ali bi ipak htjeli da se dese. Čitatelju na trenutke dolazi misao o tome koliko se malo toga promijenilo u zadnjih 2,500 godina, i koliko je u pravu bio Vlado Gotovac kada je 1970. u knjižici o slikaru Ivi Šebalju napisao da je ovaj svijet toliko dugo sličan samome sebi da mi u njemu ne možemo biti nešto posebno.

*Čitatelj će na nekoliko mjesta u tekstu pronaći okvirne proračune današnjih eurskih ekvivalenata tadašnjih iznosa u talentima ili drahmama (1 talent = 6,000 drahmi). Te proračune treba shvatiti uvjetno, s velikom rezervom, jer njihova je svrha tek da posluže radi ilustraciju. Preračunavanje je obavljeno pomoću Cohenova omjera drahme i broja dana visokokvalificirana rada (100 dr = 150 d). Ako pretpostavimo da godina ima 300 efektivnih radnih dana, tada 200 srebrnih atenskih drahmi odgovara godišnjoj plaći visokokvalificiranog arhitekta koji je radio na Akropoli. Pretpostavimo li da takva plaća danas iznosi 30,000€, a talent iznosi 30 takvih godišnjih plaća, talent bismo u današnjim vrijednostima mogli približno izjednačiti s 900,000€. Tolika bi bila protuvrijednost godišnjega najma trapeze, kojega je Phormion plaćao Pasionu. Preračunavanje treba uzeti s velikom rezervom. Iako je jasno o kojoj je vrsti visokokvalificirana rada riječ (usluge arhitekta), pogreške su moguće i vjerojatne. Kao prvo, ne znamo je li relativna nadnica arhitekte u Ateni oko 350. p.k. jednaka relativnoj nadnici današnjega arhitekte; drugo, ne znamo o kojem arhitektu govorimo (najskupljem ili prosječnom kako je pretpostavljeno ovdje); treće, ne znamo da li u obzir uzeti bruto ili neto plaću (ovdje je pretpostavljena mjesečna plaća od 2,500€, što je približno jednako neto plaći izvsnog ili bruto plaći prosječnog arhitekta. Međutim, ako je arhitekt koji je radio na Akropoli najbolji atenski arhitekt, onda bi ovdje prezentirane iznose trebalo višestruko uvećati.

Literatura:

Casson, Lionel (1994): Travel in the Ancient World. Baltimore: The John Hopkins University Press.

Doukakis, Vassilis (2013.) Money and Banking in Greek Antiquity. Champaign, Illinois: Common Ground.

Finley, Moses I. (1999.) The Ancient Economy: Updated with a new foreword by Ian Morris. Berkley: University of California Press.

Rostovtzeff, Michael I. (1963.) Greece. Oxford: Oxford University Press.