Većina makroekonomskih empirijskih radova kojima se pokušavaju testirati teorije rasta provodi se prema sličnom principu. Odredi se osnovna hipoteza (npr. kakav je utjecaj međunarodne integracije financijskih sustava na stopu rasta BDP-a po stanovniku pojedine zemlje), odaberu se varijable koje objašnjavaju zavisnu varijablu (konkretno, na rast BDP-a po stanovniku uglavnom utječu početna razina BDP-a po stanovniku, stopa rasta stanovništva, razina obrazovanja, otvorenost zemlje mjerena uvozom i izvozom dobara i usluga, stope investicija i sl.), odabere se što je moguće veći uzorak država i odredi se razdoblje u kojemu se promatra. Potom se provede regresijska analiza koja promatra je li ubacivanje dodatne varijable čiji učinak istražujemo - poboljšalo regresijske rezultate ili ne (u ovom je slučaju ta varijabla međunarodna integracija financijskih sustava).

Na ovakvom se principu provodi i niz istraživanja koja promatraju poboljšavaju li međunarodni tokovi kapitala blagostanje. Velik broj istraživanja nije uspio dokazati postojanje značajne veze između međunarodne financijske integracije i stopa ekonomskog rasta, pogotovo u siromašnijim zemljama. Neka su istraživanja čak pokazala da međunarodni kapital ponekad teče „uzbrdo“ – od siromašnijih prema bogatijim zemljama (Lucas, 1990). Autori ovoga rada smatraju da se glavni razlog takvih anomalija krije u tome što je dinamika ekonomskog rasta među zemljama vrlo heterogena. Razvojni procesi u pojedinim zemljama nisu linearni pa su istraživači ekonomskog rasta primijetili pojavu „klubova konvergencije“ - skupina zemalja koje u jednom dužem razdoblju brzo rastu i priključuju se matici razvijenih zemalja. Slično vrijedi i za stupanj financijske integracije. Ukratko, ako u različitim vremenima različite zemlje doživljavaju različite razvojne procese, regresije bazirane na jako velikim uzorcima prikrit će učinke klubova konvergencije, što će dati iskrivljene rezultate. Zbog toga je potrebno promatrati homogeni uzorak odnosno samo one zemlje koje doživljavaju jednaku strukturnu dinamiku razvojnog procesa. Stoga autori promatraju samo europske zemlje.

Glavni razlog zašto autori promatraju samo uzorak europskih zemalja (u koji su uključene 23 članice EU – bez Irske i Luksemburga te Bugarske i Rumunjske) jest taj što je financijska integracija unutar Europe veća nego drugdje u svijetu. Dok su azijske zemlje u velikoj mjeri integrirane sa zapadnom Europom ili SAD-om, europske su zemlje u najvećoj mjeri međusobno integrirane. Financijska integracija predstavlja najvažniji dio integracijskih procesa.

Integracija europskih zemalja dovela je do razrješenja „Feldstein-Horiokine“ zagonetke koja je primijećena 80-tih godina prošloga stoljeća, a koja je pokazala da su stope štednje i investicija u zemljama visoko korelirane što implicira slabu mobilnost kapitala među zemljama OECD-a. Posebno značajna činjenica ogleda se u tome da unutar Europske Unije kapital u prosjeku teče od razvijenih zemalja prema novim članicama EU, a što dovodi do visoke razine deficita na tekućem računu u zemljama koje doživljavaju velike priljeve kapitala. Niti jedna regija zemalja u razvoju u posljednjih 10 godina nije doživjela tako visoke razine deficita na tekućem računu pa su autori istražili je li povećana financijska integracija u europskim zemljama (koja se ogleda u visokim stopama deficita na tekućem računu primatelja kapitala) doprinijela većim stopama ekonomskoga rasta.

Empirijsko istraživanje pokazuje nekoliko značajnih rezultata. Prvo, financijska je integracija doista dala jedan od ključnih doprinosa većim stopama ekonomskog rasta europskih zemalja posljednjih godina. Nadalje, financijska integracija u europskim zemljama dovela je do konvergencije dohodaka što znači da siromašnije zemlje EU rastu po većim stopama od razvijenih zemalja EU.

Dakle, osnovni se scenarij može sažeti na sljedeći način: deficiti na tekućem računu postaju diferencirani s povećanom financijskom integracijom, pri čemu siromašnije zemlje privlače kapital iz bogatijih zemalja, dok razvijene zemlje imaju višak na tekućem računu. Kapitalni priljevi djeluju na ubrzanje stopa rasta koje su veće što je zemlja inicijalno siromašnija. Međutim, kako zemlja koja ima kapitalne priljeve postaje bogatija, deficiti se (odnosno kapitalni priljevi) na tekućem računu smanjuju jer se smanjuju i potencijalni povrati na kapital stranih investitora. Time se smanjuje i učinak na ekonomski rast koji se polako počinje izjednačavati sa stopama rasta razvijenih zemalja.

Ovo istraživanje potvrđuje sljedeću zakonitost: što je zemlja manje razvijena ili ima veći stupanj financijske integracije, to je deficit na tekućem računu u prosjeku veći, dok bogatije zemlje imaju sve veći višak jer izvoze kapital (vidjeti zapažanje o sve većoj disperziji deficita tekućih računa u EU u „Regionalnim ekonomskim izgledima“ MMF-a). Drugim riječima, u Europi vrijedi pravilo: što je zemlja bogatija, to više investira izvan zemlje. S druge strane, što je zemlja siromašnija, to je priljev kapitala veći. Brojčano izraženo, porast stupnja financijske integracije za 100% BDP-a doveo bi do porasta deficita na tekućem računu siromašnije zemlje EU za 3,5% BDP-a ili do porasta viška na tekućem računu bogatije zemlje EU za 2,1%. Dakle, financijska integracija u velikoj mjeri objašnjava različite stupnjeve vanjske (ne)ravnoteže europskih zemalja, ali što zemlja postaje razvijenija, to se ravnotežni deficit na tekućem računu smanjuje. Kako dolazi do rasta u tim zemljama, priljevi se kapitala sve više smanjuju jer je očekivani povrat na kapital sve manji.

S obzirom na to da se ova dva učinka međusobno poništavaju, postavlja se pitanje koliko će iznositi ravnotežni deficiti na tekućem računu novih članica EU u budućnosti. Naime, iako se stupanj financijske integracije novih osam članica EU udvostručio tijekom posljednjih 10 godina, još je uvijek oko 2,5 puta manji od stupnja integracije u razvijenim zemljama. Prema simulaciji, tipična zemlja koja je dostigla razinu razvoja od 50% realnoga dohotka po stanovniku razvijenih zemalja EU i koja je pritom dostigla stupanj financijske integracije jednak medijanu za tih osam zemalja, imat će deficit na tekućem računu koji će biti za 3,4 postotna boda BDP-a veći od prosjeka EU. Ako stupanj integracije naraste na prosječnu razinu razvijenih europskih zemalja, ravnotežni će deficit na tekućem računu narasti na 9,7 postotnih bodova iznad prosjeka EU. S druge strane, ako BDP raste jednakom brzinom kao i stupanj financijske integracije, deficit bi na tekućem računu u srednjem roku mogao ostati nepromijenjen.

Promatrajući odnos između priljeva kapitala i gospodarskoga rasta u vremenu, autori primjećuju da se efekt priljeva kapitala na rast ne osjeća odmah, već se vrhunac učinka osjeća dvije do tri godine nakon priljeva. Što se tiče snage utjecaja priljeva na stope rasta, autori su izračunali da ako se u novim članicama EU deficit na tekućem računu poveća s 0 na 5% BDP-a, vrijeme potrebno da se prepolovi „rupa“ između trenutačne i potencijalne razine BDP-a po stanovniku skraćuje se za osam godina. Pritom testovi uzročnosti potvrđuju da priljevi kapitala utječu na ekonomski rast, a ne obrnuto.

Od bitnih rezultata treba izdvojiti i onaj koji pokazuje da su priljevi izravnih stranih investicija (FDI) povezani s porastom produktivnosti, dok su priljevi koji nisu u obliku FDI-a povezani s akumulacijom kapitala. Također, priljev stranog kapitala dolazi neovisno o stupnju razvijenosti domaćeg financijskog sustava. U tom pogledu, geografska lokacija financijskih institucija nije bitna za priljev stranog kapitala.

Dakle, Europa je zaista drugačija od „ostatka svijeta“. Gotovo svi zaključci koji vrijede na globalnoj razini ne vrijede za Europu koja se jedina ponaša kao što tradicionalni ekonomski modeli predviđaju. Kako objasniti ove rezultate? Autori navode tri moguća objašnjenja. Prvo, značajne povijesne i zemljopisne veze među europskim državama dovele su i do povećane integracije i konvergencije dohodaka. U tom smislu, primjer Europe je iznimka koja se ne mora ponoviti u drugim regijama svijeta koje su slabije povijesno integrirane. Drugo, većina europskih zemalja nalazi se na srednjoj ili visokoj razini ekonomskog razvoja što može značiti da financijska integracija i njene posljedice na rast imaju efekte samo za zemlje s već postignutom srednjom razinom razvoja. Utjecaj priljeva kapitala na zaista siromašne zemlje u tom bi smislu mogao i dalje biti dvojben. Treće, možda je Europa zbog svojega stupnja integracije sada predvodnik budućih trendova koji će se u budućnosti ponoviti i u drugim regijama. Kada bi to bilo tako, svi bi paradoksi međunarodnih financija postupno nestajali, a rasprava o nepravilnostima u tokovima kapitala postala bi nepotrebna.

Za kraj, autori podsjećaju da je trgovačka integracija bila prvi glavni poticaj povećanoj integraciji unutar europskih zemalja. Rezultati pokazuju da je financijska integracija još značajniji čimbenik za postizanje većih stopa ekonomskog rasta nego otvorenost međunarodnoj trgovini. Konačno, iako su financijska tržišta unutar Europske Unije često bila kritizirana zbog pomanjkanja dinamičnosti u odnosu na SAD, čini se da su europske banke ispunile svoju misiju optimalne alokacije kapitala unutar šire regije.