Nakon velikoga šoka tijekom 70-ih godina, stopa i varijabilnost inflacije zabilježili su pad u većini zemalja u svijetu. Industrijske su zemlje zabilježile pad inflacije još tijekom 80ih godina, dok se u zemljama u razvoju takav scenarij ostvario u devedesetima. Zanimljivo je da su profesionalni prognostičari još godinama nakon što je dezinflacijski trend započet konstantno predviđali više stope inflacije od ostvarenih. Volatilnost inflacije se također značajno smanjila te su cikličke promjene inflacije pratile osnovni inflacijski trend. U tom svjetlu, može se uočiti pet osnovnih stiliziranih činjenica o inflacijskom procesu.

Prvo, inflacijski su šokovi postali manje postojani (smanjena je inflacijska inercija). Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća preko 80% naglog cjenovnog rasta u šestomjesečnom periodu nastavilo se i u sljedećih šest mjeseci. Nakon devedesetih godina, ovaj omjer je u većini zemalja pao ispod 50%. Drugo, došlo je do značajnog smanjenja efekta prelijevanja cijena hrane i energije, pa čak i promjena tečaja, na druge cijene dobara i usluga. Iako ova činjenica ne vrijedi za sve zemlje u razvoju, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da su nakon značajnih devalvacija u Brazilu i Argentini u 1998. i 2000. stope inflacije ostale gotovo nepromijenjene. Ovo je utoliko zanimljivije što je glavni argument protiv deprecijacije tih valuta u 90im godinama bila pretpostavka da bi se deprecijacija prelila na ostatak gospodarstva te bi ponovno došlo do hiperinflacije. To se međutim nije dogodilo ni u jednoj od ove dvije zemlje. Treće, inflacijska su očekivanja pala značajno ispod povijesnih stopa inflacije te su postala znatno stabilnija nego u proteklom periodu (tako je većina prognostičara u Eurozoni procijenila stabilnu petogodišnju stopu inflacije na stopama ispod 2% godišnje što je bitno niže od povijesnih stopa inflacije u Eurozoni). Četvrto, pojedina istraživanja pokazuju da je kratkoročna Phillipsova krivulja postala manje nagnuta u većini zemalja. To znači da prevelika agregatna potražnja ima manji utjecaj na stopu inflacije nego u prijašnjim godinama. Međutim, ukoliko dođe do potrebe smanjivanja stope inflacije, čini se da bi moglo doći do značajnijeg negativnog učinka na gospodarstvo. Peta i najkontroverznija stilizirana činjenica pokazuje da globalni utjecaji imaju sve veću važnost u objašnjavanju inflacije u velikom broju zemalja. Tako je istraživanje provedeno u 22 zemlje OECD-a pokazalo da prosječna stopa inflacije objašnjava preko 70% odstupanja u nacionalnim stopama inflacije u periodu od 1960-2003. Slična istraživanja pokazuju da cijene uvoznih dobara imaju sve veću ulogu u objašnjavanju inflacije.

U objašnjavanju značajnog pada inflacije i stabilizacije na niskom nivou ponuđena su četiri moguća objašnjenja. Dva objašnjenja se odnose na domaće uzroke: efikasnije antiinflacijske politike središnjih banaka te povećana domaća deregulacija i konkurencija. Objašnjenja pomoću eksternih faktora uključuju teoriju o prevelikoj globalnoj štednji (eng. global savings glut) te povećana globalizacija tržišta proizvodnih i faktorskih inputa (rada). Osnovni zaključak je da niti jedna individualna hipoteza ne može u potpunosti objasniti sve ekonomske efekte.

Ilustracije radi, pretpostavimo da je za nisku stopu inflacije zaslužna domaća monetarna politika. Uspjeh u obaranju inflacije postignut je u zemljama s potpuno različitim gospodarstvima, s različitim stupnjem ekonomske i financijske razvijenosti, različitim monetarnim politikama i stupnjem neovisnosti središnje banke te možda i najvažnije u zemljama s različitim tečajnim režimima. Također, dok se dezinflacijski šok tijekom 80ih godina može objasniti restriktivnom monetarnom politikom, posljednjih godina monetarna je politika u gotovo svim zemljama bila akomodirajuća što nije imalo velik utjecaj na inflaciju. S obzirom da se efekt monetarne ekspanzije obično prelije na cijene u roku od oko dvije godine, ne može se zaključiti da su niže stope inflacije posljednjih godina bile rezultat efikasnije monetarne politike. Drugo objašnjenje niskih stopa inflacije uključuje deregulaciju i privatizaciju ključnih poduzeća (Telekomi, komunalna poduzeća) te povećanu produktivnost domaćih poduzeća. Međutim, iako ove činjenice mogu značajno djelovati na stope inflacije u pojedinoj državi, navedene su se promjene dešavale u različitim periodima i u različitim zemljama s drukčijim rezultatima. Također, u većini zemalja u razvoju ove su reforme tek u samim začecima te je mala vjerojatnost da su one značajno doprinijele padu inflacije.

Jedno od objašnjenja visokog deficita na tekućem računu u SAD-u je da se jednostavno radi o nuspojavi visokih i sve većih stopa štednje u Aziji. Prema toj argumentaciji moglo bi se reći da je došlo do smanjenja stopa globalne inflacije jer je agregatna potražnja postala manja od agregatne ponude. Međutim, statistika MMF-a pokazuje da u zemljama s visokim stopama rasta nije došlo do rasta stopa štednje nego do pada stopa investicija odnosno rasta sklonosti potrošnji. Također, problem sa ovom hipotezom je u tome što su zabilježene stope ekonomskog rasta bile među najvećima u periodu nakon drugog svjetskog rata. Zemlje koje bi prema ovoj argumentaciji trebale biti uzrokom pada inflacije doživjele su najveće stope rasta.

Posljednje eksterno objašnjenje za ovaj fenomen može se naći u sve jačem opsegu globalizacije – došlo je do smanjenja kapitalnih kontrola, pada telekomunikacijskih troškova i liberalizacije ekonomske politike. Tako je nagla liberalizacija do tada državno kontroliranih gospodarstava mogla dovesti do naglog pozitivnog efekta za koji se očekuje da će oslabjeti kroz vrijeme. Međutim, dok god se globalizacijski procesi nastavljaju, pojačana će konkurencija stvarati pritisak na cijene dobara, usluga te cijene rada odnosno ulaznih faktora proizvodnje. U principu, globalna bi konkurencija trebala voditi prema sve nižim profitnim maržama te dovesti do ujednačavanja cijena među zemljama. Uloga uvoza dobara i usluga u većini je ekonomija značajno narasla i čini se da ima sve veći utjecaj na krajnju stopu inflacije. Također, može se pretpostaviti da prijetnja realokacije tvornica iz industrijskih zemalja u zemlje u razvoju efikasno pridonosi stabilizaciji plaća u razvijenim zemljama. Iako su argumenti u prilog globalizaciji u javnosti najizraženiji, ipak se može postaviti pitanje na koji je način globalizacija mogla smanjiti inflaciju u ranim 80im godinama u industrijskim zemljama te što je dovelo do smanjenja inflacije u zemljama u razvoju u 90ima – čini se da su domaći monetarni uvjeti ipak igrali značajniju ulogu.

Autor u sintezi navodi da su vjerojatno sve argumentacije jednim dijelom točne. U 70im i 80im godinama domaća je monetarna politika vjerojatno imala ključnu ulogu u stabilizaciji inflacije. Međutim s vremenom, elementi agregatne ponude u vidu domaće deregulacije i međunarodne integracije počele su imati sve veći utjecaj na kretanje cijena. Također, prema ovom objašnjenju, monetarni uvjeti u pojedinim zemljama imaju različit utjecaj na gospodarstvo prvenstveno zbog različite razvijenosti financijskog sustava.

Ako se prihvati ovaj pristup, pojavljuju se dva potencijalna problema. Prvo, može se očekivati da će u narednom razdoblju doći do povratka inflacije na globalnu scenu jer će se uspostaviti novi odnosi ponude i potražnje (nedavni rast cijene hrane i energije u cijelom svijetu pokazuje takav primjer). Sukladno tome, velik porast troškova rada u Kini i u industrijskim zemljama mogao bi ukazivati na pojavu sekundarnih efekata koji će utjecati na porast troškova proizvodnje. A ako zbog toga dođe do porasta očekivane inflacije u dugom roku, nositelji ekonomske politike bit će suočeni s velikim izazovima.

Drugi se problem krije u činjenici da su se tijekom zadnjeg poslovnog ciklusa, u kojem su kreditni uvjeti bili vrlo povoljni, nakupile financijske neravnoteže. Prema najgorem scenariju, rastuća stopa inflacije mogla bi utjecati na restriktivnije monetarne uvjete što bi moglo naškoditi poduzećima i stanovništvu i dovesti do deflacije praćene recesijom. Za sada se inflacijski scenarij čini vjerojatnijim jer se čini da se višak globalne ponude zaista smanjio (pogotovo u sektorima hrane i energije). U tom smislu, rast cijena u zemljama u razvoju vodi do toga da će pozitivni šokovi ponude nestati u industrijskim zemljama, a to bi moglo voditi daljnjem pritisku na plaće čiji je udio u ukupnoj proizvodnji značajno pao proteklih godina. U takvom bi se scenariju rast cijena u razvijenim zemljama mogao ponovo probuditi. S druge strane, profitne marže poduzeća su na najvišim povijesno zabilježenim stopama pa se može pretpostaviti da povećanje plaća neće nužno imati neželjene inflatorne posljedice. Također, sa strane potražnje postavlja se pitanje hoće li evidentno usporavanje američke ekonomije također donekle stabilizirati krivulju globalne ponude i potražnje te usporiti inflatorne pritiske ili će doći do još većih neravnoteža u budućem periodu.

Na kraju se može postaviti pitanje da li će se usporavanje američke ekonomije preliti na ostatak svijeta? Povijest je pokazala da ekonomski gubici vezani uz usporavanje ekonomije mogu biti vrlo visoki i da vrijeme oporavka može trajati jako dugo. Ukoliko se trenutni inflatorni pritisci pretvore u deflacijske pritiske uz usporavanje globalne ekonomije, to ne bi samo povećalo ozbiljnost sadašnjih problema nego i postavilo dodatne prepreke za rješenje problema u budućnosti. Možemo zaključiti da je vrijeme stabilnih i niskih stopa inflacije za sada iza nas, a nositelji ekonomske politike će se morati naučiti nositi s novim problemima.