U povodu presude Europskog suda koja se odnosi na slučaj rumunjskih dužnika po kreditu u švicarskim francima, Hrvatska udruga banaka želi pojasniti okolnosti ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli CHF te predviđanja u kojoj mjeri navedena presuda nema direktnog utjecaja na Hrvatsku, upravo suprotno onome što ističe Udruga Franak.

1. Presuda EU suda ističe da je ključno pitanje vremena u kojemu se eventualna nepoštenost ugovora treba ocjenjivati. Prema presudi, to je isključivo vrijeme sklapanja ugovora. Ključno je pitanje je li banka znala ili morala znati godinama unaprijed buduće kretanje tečajeva i je li mogla, godinama unaprijed, predvidjeti aprecijaciju CHF koja je u globalnim razmjerima bez presedana.

Odgovor je jasan: hrvatske banke (ali niti druge institucije u RH) u vrijeme sklapanja ugovora kredita vezanih uz CHF ni na koji način nisu mogle raspolagati znanjima o kretanju tečaja švicarskog franka.

2. Također, hrvatskim bankama, ali i drugim bankama u svijetu nije bilo ni dopušteno špekulirati na deviznom tržištu, već su morale i same biti zadužene u svakoj stranoj valuti onoliko koliko su u toj valuti imale tražbina. Stoga, svaka promjena tečaja strane valute za hrvatske je banke bila neutralna. Ako bi tečaj aprecirao, to se jednako odražavalo i na njene tražbine i na njene obveze u istoj valuti.

3. Upućivanjem na relevantnost trenutka sklapanja ugovora, presuda jasno indicira da svaka moguća kasnija neravnoteža u teretu obveza ne može više biti razlogom ispitivanja poštenosti ugovorne odredbe. Ovakvo je stajalište, također u skladu s nedavnom presudom rumunjskog ustavnog suda ( broj 62 od 7. veljače 2017), koji je ocijenio neustavnim propis o prinudnoj konverziji kredita u chf.

4. Hrvatske banke nisu ugovarale nikakav „mehanizam„ prema kojima se mogao obaviti izračun kunske protuvrijednosti CHF u kune, a ponajmanje su primjenjivale ikakve vlastite tečajeve ili tečajne politike, već su ugovarale srednji tečaj HNB, kao javno dostupan i neovisan kriterij prema kojemu se izračunava kunska protuvrijednost obveze. To je potpuna razlika u odnosu na CHF kredite u Mađarskoj gdje su primijenjeni različiti tečajevi kreditora.

5. Na koncu, presuda Suda Europske Unije uopće se ne odnosi na kredite s valutnom klauzulom, nego na kredite odobrene u stranoj valuti.

Hrvatske banke dakle u trenutku ugovora kredita vezanih uz CHF nisu raspolagale nikakvim specifičnim znanjima koja bi kao vlastite „mehanizme“ zadržale za sebe i ne bi ih komunicirale potrošačima.