Bankarstvo se općenito smatra jednom od najreguliranijih industrija. Regulacija bankovnog kapitala posebno je važna jer je povezana sa stabilnošću i konkurentnošću bankarskog sustava neke zemlje. Ključno pitanje vezano uz primjenu regulacije kapitala u praksi glasi: kako računati stopu minimalne adekvatnosti kapitala? Prevladavajući model računanja tzv. regulatornog kapitala tijekom proteklih godina može se označiti rudimentarnim: gotovo su svi zajmovi osim hipotekarnih smatrani podjednako rizičnima. Stoga se ponašanje banaka ponekad moglo okarakterizirati „regulatornom arbitražom“: banke su mijenjale strukturu plasmana u korist visoko-rizične imovine a na štetu nisko-rizične unutar istih razreda pondera rizika. Radi toga regulatori posljednjih godina uvode kapitalne standarde zasnovane na konkretnoj osjetljivosti na rizik (npr. Basel II). Iz tog razloga Zhu uspoređuje ova dva modela (naziva ih „flat-rate“ vs. „risk sensitive“) te promatra učinke tih regulatornih mjera na pojedine banke te na sustav u cjelini.

Istraživanja u SAD-u su pokazala da bi uvođenje modernije regulacije zasnovane na procjenama konkretnih rizika plasmana dovelo do pada minimalne zahtijevane stope kapitala sa 8,0% na 6,8%. Američki je regulator izračunao da bi prosječno smanjenje adekvatnosti kapitala u bankama iznosilo 24%, ali bi promjena u zahtijevanoj stopi kapitala jako varirala: od minus 50% do plus 70% za pojedine banke. Tako velike promjene i razlike učinaka u pojedinim kreditnim institucijama dovoljan su razlog da se preispitaju oba sustava regulacije kapitala. Prvo, postavlja se pitanje da li novi kapitalni standardi mogu dovesti do naglih i nepoželjnih promjena u bankarskoj industriji? Drugo pitanje vezano je uz problem procikličnosti - postavlja se pitanje da li će uvođenje novog rizično-osjetljivog izračuna dovesti do povećanih kolebanja ekonomske aktivnosti? Naime, ako se kapitalni zahtjev relativno poveća u recesijama, onda bi se upravo u recesiji moglo dogoditi smanjenje kreditne aktivnosti. Jednako tako, ako se kapitalni zahtjev relativno smanji u ekspanzivnom dijelu poslovnoga ciklusa, onda bi se upravo u ekspanziji mogao pojaviti (neželjeni) učinak na dodatno povećanje kreditne aktivnosti.

U potrazi za odgovorom na ova pitanja autor razvija stohastički dinamički model. Banke su poseban tip poduzeća čiji je osnovni cilj maksimiziranje dioničke premije odobravanjem kredita. Kada odlučuju o ukupnom kreditnom portfelju, banke su suočene sa izborom između prinosa i rizika. Veći kreditni portfelj zbog diversificiranosti omogućuje manji kreditni rizik. S druge strane, zakon padajućih prinosa podrazumijeva da će veći kreditni portfelj ostvarivati niže prinose na kapital. Banke mogu financirati svoje investicije preko kapitala ili bankarskih depozita. Svaka banka mora zadovoljavati uvjet adekvatnosti kapitala u svakom trenutku. Minimalna adekvatnost kapitala u osnovnom modelu ovisi o veličini kreditnog portfelja (npr. 8% aktive za sve banke) ili je, u sustavu kapitalnog režima određenog rizikom ponderiranom aktivom, određen rizičnošću bankarske aktive (pa se za svaku banku izračunava posebno). U modelu se promatra kako banke alociraju ukupni kapital (regulatorni kapital plus dodatne rezerve). Rješenje modela koristi tehnike dinamičkog programiranja te povratnu indukciju čiji je prikaz izvan opsega ovoga rada, ali će se ovdje prezentirati najvažniji rezultati. U modelu se razrađuju tri scenarija (prvi scenarij pretpostavlja da nema nikakve regulacije; drugi pretpostavlja jednoliki „flat-rate“ kapitalni režim; posljednji scenarij pretpostavlja kapitalni režim određen rizičnošću aktive) te se scenariji uspoređuju međusobno i sa empirijskim podacima za SAD od 1980-2002.

Model bez regulacije kapitala pokazuje da kapitalizacija i reputacija velikih banaka podrazumijevaju da one mogu maksimizirati profite bez prevelike brige oko propasti. S druge strane, kapacitet je malih banaka ograničen jer visoka je zaduženost poželjna s gledišta maksimizacije dobiti, no s njom raste i vjerojatnost bankrota banke. U tom modelu kreditiranje brže raste u fazi ekonomskog buma dok se relativno smanjuje tijekom kriza, što je posljedica želje za maksimizacijom profita. Optimalan stupanj financijske poluge banaka prema njihovoj veličini pritom prati oblik slova U: i male i velike banke imaju manju financijsku polugu (relativno veći kapital) što je uvjetovano odlukom vlasnika o tome kako će vagati efikasnost naspram stabilnosti banke. Srednje se banke agresivno uključuju u osvajanje tržišnog udjela što dovodi do relativno manje kapitalizacije i veće vjerojatnosti bankrota. Najzanimljiviji je rezultat da je vjerojatnost propasti banaka u ovom modelu puno veća u uzlaznoj fazi poslovnog ciklusa, što potvrđuje tezu da se rizici gomilaju tijekom ekspanzije.

Drugi scenarij razmatra uvođenje jedinstvenog ograničenja adekvatnosti kapitala, tako da zahtijevani omjer kapitala i aktive iznosi 8% (kao prema Baselu I). Kao i u osnovnom scenariju, male i velike banke imaju veće rezerve adekvatnosti kapitala od srednjih banaka, gdje primjećujemo odstupanje od predviđanja modela i stvarnosti. Empirijski podaci u SAD-u (dodali bismo, i u velikom dijelu drugih zemalja) pokazuju suprotno: porastom veličine banke smanjuje se stopa adekvatnosti kapitala. U svakom slučaju, uvođenje regulacije adekvatnosti kapitala bitno utječe na ponašanje banaka. Ono ograničava zaduživanje banaka za vrijeme ekspanzijskoga dijela poslovnog ciklusa što pokazuje da zahtijevana stopa adekvatnosti kapitala igra važnu ulogu u obuzdavanju pretjeranog izlaganja riziku tijekom ekonomske ekspanzije. Zbog toga je vjerojatnost bankrota banaka bitno niža nego u osnovnom scenariju, dok je ponašanje banaka za vrijeme krize jednako u oba scenarija. Međutim, podaci pokazuju da ograničenja tokom ekspanzije ne utječu na ponašanje malih banaka jer one uvijek drže kapitalne rezerve koje su bitno veće nego što zahtjeva regulator. Autor naglašava da je teza o procikličnosti kreditne aktivnosti u ovom kapitalnom režimu promašena budući da uvođenje jedinstvenog kapitalnog pravila uzrokuje smanjenje kolebanja i rizika.

Treći scenarij uvodi regulaciju adekvatnosti kapitala koja ovisi o profilu rizika bankovne aktive. Ovakva regulacija nagrađuje banke sa kvalitetnom aktivom te „kažnjava“ banke sa rizičnom aktivom tjerajući ih da drže veće rezerve kapitala. Glavni su rezultati modela slični kao u drugom scenariju. Malim se bankama značajnije ograničava rast za vrijeme ekspanzije poslovnoga ciklusa nego u drugom modelu. Simulacija uvođenja ove regulacije kapitala u odnosu na flat-rate scenarij pokazuje da je zahtijevana stopa adekvatnosti kapitala za oko 50% manja kod velikih banaka dok je za manje banke za 50-60% viša. Naposljetku rezultati pokazuju puno manju procikličnost ponašanja malih banaka, dok je taj učinak za srednje i velike banke povećan u usporedbi s drugim scenarijem. Ukupni će učinak stoga zavisiti o distribuciji banaka prema veličini na pojedinim tržištima.

Što bi regulatori trebali činiti? Pretpostavlja se da regulator mora birati između maksimiziranja vrijednosti banaka i minimiziranja negativnih eksternalija uzrokovanih propašću banaka. Ovaj model pokazuje da je pravilo regulacije kapitala zasnovano na riziku bolje od „flat-rate“ kapitalnih zahtjeva, budući da je očekivana buduća vrijednost banaka veća, dok je sigurnost sustava jednaka u oba sustava. Ovi rezultati stoje i na mikro nivou (za pojedine banke), i na makro nivou (bankarski sustav u cjelini). Buduća će vrijednost banaka vjerojatno biti veća u slučaju rizično-ponderirane kapitalne regulacije zato što banke mogu nesmetano ulagati u investicije niskog rizika sa visokim stopama povrata bez dodatnih troškova u vidu držanja dodatnog kapitala.