Financijski se razvoj može postići povećanjem efikasnosti financijskog sustava ili uvođenjem različitih financijskih inovacija. Sva poboljšanja u sustavu koja smanjuju asimetričnost informacija, uklanjaju anomalije i nesavršenosti tržišta, smanjuju transakcijske troškove te povećavaju konkurenciju, vode razvoju financijskoga sustava. To se u konačnici prenosi na više stope gospodarskoga rasta. Dok se većina istraživanja fokusira na važnost financijske integracije (npr. vidjeti prikaz Abiad et al.), ovaj se rad bavi ulogom financijskog razvitka i modernizacije u promicanju gospodarskog rasta. Autori objašnjavaju da su financijska integracija i razvoj međusobno povezani, ali ipak različiti pojmovi. S jedne strane, međusobno se podupiru u povećanju efikasnosti financijskog sustava. Financijska integracija potiče razvoj financijskog sustava jer promiče konkurenciju te pruža nove prilike za financiranje ili investiranje. Financijski razvoj doprinosi financijskoj integraciji tako što razvoj novih financijskih instrumenata poboljšava kontrolu rizika.

Autori promatraju 17 različitih indikatora efikasnosti financijskog sustava kroz osam dimenzija funkcioniranja financijskog sustava: 1) veličina tržišta kapitala i financijska struktura; 2) financijske inovacije i upotpunjenost tržišta; 3) transparentnost i pružanje informacija; 4) korporativno upravljanje; 5) pravosudni sustav; 6) financijska regulativa, nadzor i stabilnost; 7) konkurencija, otvorenost i financijska integracija; 8) ekonomska sloboda te politički i socio ekonomski čimbenici. Svi indikatori promatraju zemlje Europske monetarne unije (bez Slovenije) te se podatci uspoređuju sa Švedskom, Švicarskom, Ujedinjenim Kraljevstvom, Japanom i SAD-om. U tom smislu, ovo je jedan od rijetkih radova koji se bavi isključivo promatranjem relativno razvijenih financijskih sustava unutar kategorije razvijenih zemalja. Nadalje, autori provode regresijsku analizu kojom istražuju čimbenike što potvrđuju ili demantiraju hipotezu da razvoj pojedinih elemenata efikasnosti financijskog sustava vodi k bržoj alokaciji sredstava u industrije s najvećim povratima povećavajući tako stope ekonomskog rasta.

Rezultati pokazuju da postoji velik prostor za modernizaciju i razvoj europskih financijskih tržišta. Tržišta kapitala kontinentalne Europe imaju potencijala za daljnji razvoj pogotovo ako se uspoređuju sa SAD-om ili Ujedinjenim Kraljevstvom. Iako se tijekom posljednjih 15-tak godina primjećuje značajan rast tržišta kapitala u zemljama poput Grčke i Portugala, dugoročni potencijali rasta tržišta kapitala svejedno su veliki. Ovaj je zaključak važan jer analiza pokazuje da je veličina tržišta kapitala (mjerena kao omjer sume bankovnih kredita, korporativnih obveznica i kapitalizacije dionica prema BDP-u) - glavna determinanta brzine alokacija kapitala.

Rezultati upućuju na tri područja na kojima se može bitno unaprijediti efikasnost financijskih sustava, koja bi mogla utjecati na daljnji rast tržišta kapitala unutar Europe (a time i na alokaciju kapitala koja posredno utječe na veće stope ekonomskog rasta). Prvi se dio tiče korporativnog upravljanja odnosno pitanja zaštite manjinskih dioničara. Iako su se prava manjinskih dioničara u mnogim zemljama bitno poboljšala, ponekad je teško ostvariti njihova prava nasuprot odlukama većinskih dioničara ili direktora u poduzećima čije su dionice listane na burzi. Ekonometrijska analiza pokazuje da zaštita manjinskih dioničara značajno utječe na veličinu tržišta kapitala, a samim time i na brzinu alokacije kapitala te navodi na zaključak da je potrebno povećati efektivnu zaštitu manjinskih dioničara.

Drugi se dio tiče učinkovitosti pravnog sustava u rješavanju financijskih sporova. Spori i formalistički pravni sustavi (sustavi koji uključuju dugačak niz formalnih koraka u rješavanju sporova) obeshrabruju investitore. Ekonometrijska analiza pokazuje da povećanje učinkovitosti u rješavanju sporova vodi bržoj alokaciji kapitala.

Treći se dio tiče strukturnih karakteristika europskih bankovnih sustava. Iako je većina zemalja liberalizirala financijski sustav, određen broj zemalja još uvijek obilježava značajan dio banaka u većinskom vlasništvu države. Većina akademskih istraživanja pokazala je da to može imati distorzijske učinke jer banke u većinskom državnom vlasništvu mogu slijediti političke, a ne ekonomske ciljeve, zabranjivati ulazak novih (domaćih ili stranih) banaka u financijski sektor smanjujući tako konkurentske pritiske i sl. Zbog toga bi se u onim zemljama u kojima i dalje dominiraju banke u državnom vlasništvu trebalo istražiti jesu li te banke jednako efikasne kao i banke u privatnom vlasništvu kako bi se vidjelo postoji li negativan učinak povezan s državnim vlasništvom.

Autori naglašavaju da su tržišta rizičnog kapitala jedan od dijelova financijskog sustava gdje postoji najviše mogućnosti za napredak. Iako upozoravaju da nisu analizirali tržišta rizičnog kapitala u dovoljnoj mjeri da bi davali preporuke za vođenje politike, naglašavaju dvije stvari. Prvo, kada se uspoređuje sa SAD-om, može se vidjeti da su fondovi rizičnog kapitala, a pogotovo poduzetničkog (venture) kapitala, slabije razvijeni (osim u Finskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu). To se posebno primjećuje u najranijim fazama poduzetničkih projekata („early-stage financing“), ali je također vidljivo i u kasnijim fazama (ekspanzija i „replacement-stage“). Manjak sredstava poduzetničkog kapitala sprječava nastanak i razvoj niza malih i inovativnih kompanija s manjkom kapitala, a koje su dugoročno značajan izvor ekonomskog rasta. U tom smislu treba maksimalno promicati politike koje vode razvoju rizičnog kapitala.

Drugi je sektor koji bitno zaostaje za SAD-om - sektor sekuritizacije. Rast sekuritizacije u Europi omogućio bi alokaciju rizika i oslobodio kapital banaka za daljnje kreditiranje poduzeća. Autori tvrde da bi jedna od glavnih prednosti mogla biti kada bi se izdavateljima omogućilo uključivanje nelikvidne imovine iz drugih zemalja EU bez obzira u kojoj zemlji izdavatelj izdaje vrijednosni papir. U ovom trenutku za taj potez postoji niz prepreka, bilo zbog financijske ili porezne regulacije pojedine zemlje, ili zbog pravila o zaštiti potrošača. Iako se autori zauzimaju za ovakav tip razvoja sekuritizacije, postavljaju pitanja motiva izdavanja takvih vrijednosnih papira (na primjer, izdavatelji se mogu odlučiti na odabir određene zemlje u kojoj će izdati sekuritiziranu obveznicu zbog porezne ili regulatorne arbitraže) i rizika cjelokupne financijske stabilnosti. Iako autori ne donose definitivan zaključak, preporučuju daljnja istraživanja o koristima i rizicima sekuritizacije.

U tom smislu, možda je ovo idealan trenutak da se preispita gdje se nalazi Hrvatska u usporedbi s razvijenim zemljama po pitanju razvoja financijskog sektora i što treba napraviti kako bi se dostiglo razvijene zemlje. Budući da i u Hrvatskoj postoji puno mjesta za poboljšanje razvoja financijskog sektora posebnu bi pozornost trebalo posvetiti analizi koja bi pokazala ne samo gdje se nalaze, već i u kojem smjeru idu zemlje s kojima se želimo uspoređivati. Dakle, ako se u srednjem ili dugom roku namjerava dostići razvijene zemlje, ne treba se samo fokusirati na pitanje gdje su one u odnosu na Hrvatsku danas, već i na pitanje gdje će se te zemlje nalaziti za desetljeće ili dva. Na taj će način proces konvergencije biti kvalitetniji i učinkovitiji, konačno i brži.