Razvojem jedinstvenoga europskog tržišta financijskih usluga došlo je do razvoja regionalnih i pan-europskih financijskih institucija. Europski je financijski sustav postao izuzetno razvijen i složen. Iako je financijska integracija donedavno bila najsporija u bankarstvu, posljednjih se godina i ovdje primjećuje značajan napredak, pogotovo na regionalnom nivou. S druge strane, arhitektura očuvanja financijske stabilnosti ostala je „zaglavljena“ na nacionalnom nivou pa se postavlja pitanje kako se takav zastarjeli i decentralizirani sustav može nositi sa europskim sistemskim rizikom. Nositelji ekonomske politike svjesni su da je potrebno što hitnije razviti okvir u kojemu bi se uravnotežila potreba za što efikasnijim, a pritom i najjeftinijim rješenjem pan-europskoga financijskog problema (ako se on dogodi), ali je nužno da se spriječi ili barem minimalizira problem moralnog hazarda takvog nadzornog sustava. Dosadašnje su analize pokazale da asimetričnost informacija i različita kvaliteta nadzora među državama kakva trenutno postoji u Europi najvjerojatnije vodi sub-optimalnim rješenjima ali ona se mogu ispraviti suradnjom članica.

Trenutna institucionalna arhitektura za upravljanje financijskim krizama zasniva se na tri principa: decentralizaciji, segmentaciji i kooperaciji. Decentralizacija znači da funkcijom financijske stabilnosti upravljaju nacionalni regulatori - središnje banke, ministarstva financija i/ili specijalizirane agencije. Funkcija kreditora u zadnjoj nuždi također je prisutna na nacionalnom nivou čak i unutar zemalja Eurozone što znači da svaka nacionalna središnja banka unutar Eurozone ima na raspolaganju sredstvo pružanja likvidnosti, ali ne i ovlasti neovisne monetarne politike. Drugo, funkcija financijske stabilnosti segmentirana je unutar različitih sektora. Iako je nadzorni okvir zemalja uglavnom harmoniziran sa zakonodavstvom EU, direktive još nisu propisale jedinstveni regulatorni i nadzorni okvir pa se kao krajnji rezultati pojavljuju manjak konvergencije i različita kvaliteta financijskog nadzora među zemljama. Treće, postoji niz kooperativnih struktura koje pokušavaju premostiti informacijski jaz između nacionalnih djelokruga. To se odražava putem zakonodavnih mjera (npr. konsolidirani nadzor) ili putem Memoranduma o razumijevanju (niz principa i procedura kojima se identificiraju organizacije zadužene za upravljanje financijskom krizom te tok informacija između vlasti na međunarodnoj razini).

Nacionalne su vlasti pojedinih država članica EU svjesne nedostataka postojećeg sustava te su počele razmišljati u smjeru unaprjeđenja sustava financijskog nadzora. Polazna je točka da nacionalni sustavi nadzora moraju imati razvijenu eksplicitnu međunarodnu komponentu. Međutim, glavna je rasprava usmjerena na pitanje tko će snositi fiskalne troškove eventualnih bankarskih kriza. Za sada nije jasno bi li na primjer zajednički ex ante sustav osiguranja štednje doveo do kooperacije među zemljama; da li je moguće unaprijed odrediti koliko koja zemlja treba izdvajati za takav sustav; te da li će takav sustav dovesti do moralnog hazarda? Ukratko, trenutno se rasprava oko uvođenja novog sustava prvenstveno vodi oko pitanja fiskalnoga troška rješavanja međunarodnoga financijskog problema dok se problem očuvanja cjelokupne europske financijske stabilnosti za sada stavlja u drugi plan.

Autori promatraju kakav je potencijal za suradnju u trenutnoj situaciji. Snažna nacionalna orijentacija pokazuje da bi nacionalne vlasti u slučaju regionalne krize prvenstveno gledale svoje interese, a ne interese cjelokupne Europe. Ova situacija predstavlja standardni problem principala i zastupnika – u slučaju krize vjerojatnije je da će regulatori slijediti interese svoje države i svojih glasača, a ne interese drugih zemalja. To znači sljedeće: dok je propala banka važna u svim zemljama, u slučaju krize neće biti teško koristiti zajednička sredstva. Međutim postavlja se pitanje koja bi bila konačna odluka ako je podružnica propale banke nevažna u jednoj zemlji, dok je banka u cjelini vrlo važna u drugoj zemlji. Problem s nadzorom bankovnih grupa kao zasebnih skupina je u tome što one u praksi ne funkcioniraju odvojeno – stoga je teško očekivati da se u slučaju krize pojedina podružnica izdvoji iz matice te da se njome upravlja neovisno od grupe. Također, zakonodavni okvir EU trenutačno ograničava korištenje sredstava EU za spašavanje insolventnih banaka.

Ako neko dobro pruža koristi te se ostale ne može isključiti iz korištenja tih istih koristi bez značajnih troškova, te ako potrošnja od strane jednog agenta ne smanjuje koristi drugima, tada se radi o javnom dobru. Iz ove definicije jasno slijedi da se pružanje financijske stabilnosti na nivou cijele Europe može smatrati javnim dobrom za sve članice i građane unutar EU. Ako se na financijski sektor gleda kao na javno dobro, tada postoji argumentacija za poticanje suradnje među državama. U ovom je trenutku svaka zemlja orijentirana na pružanje javnog dobra u smislu pružanja financijske stabilnosti na nacionalnom nivou te je pritom svjesna da postoji nekvantificirana opasnost vezana uz pan-europske bankovne probleme. Pritom svi znaju da bi odvajanje određenih sredstava za pružanje pan-europske financijske stabilnosti dalo besplatne koristi drugim članicama. Ako je svaka zemlja svjesna ovog problema te sama odlučuje koliko će odvojiti za namjenu očuvanja zajedničke financijske stabilnosti, tada postoji mogućnost da će zemlje odvojiti premalo sredstava za očuvanje stabilnosti EU sustava, dok s druge strane postoji mogućnost da će pojedine zemlje odvajati premalo sredstava i za pružanje stabilnosti na nacionalnom nivou računajući da će ostale zemlje „pokriti“ njihovu (ne)odgovornost.

Ovaj se rad zalaže za sustav „ekonomije alijansi“ koji bi se zasnivao na donošenju odluka od strane grupe zemalja koje imaju zajednički cilj sprječavanja vanjskih prijetnji (najbliže prikazanom sistemu je trenutačna arhitektura NATO saveza). Autori se zalažu za ovakav sustav jer smatraju da kolektivno i kooperativno odlučivanje vezano uz pružanje javnih dobara može dovesti do većeg općeg blagostanja nego ako je sustav individualan. Dakle, nije nužno formirati novu centraliziranu instituciju, već je dovoljno da svaki regulator među svoje strateške ciljeve postavi maksimalizaciju koristi europskog (nasuprot nacionalnog) financijskog sustava.

Autori pokazuju da je trenutni sustav sub-optimalan. Isto vrijedi i za sustav u kojem zemlje ne promatraju učinke svoje politike na druge zemlje. U kontekstu teorije igara dolazi do Nashove nekooperativne ravnoteže gdje svaka zemlja provodi optimalnu politiku iz svoje perspektive i nema poticaja da to promjeni dok god druge zemlje ne promijene svoje politike, a ukupan je rezultat manja korisnost za Europu u cjelini. Zbog toga je bitno naglašavati važnost koordinacije i harmonizacije odluka i politike u pružanju okvira financijske stabilnosti diljem Europe ne bi li se ravnoteža pomaknula iz Nashove dominantne sub-optimalne ravnoteže do Paretovog optimuma (situacije gdje je nemoguće povećati korisnost jedne zemlje, a da se ne našteti korisnosti druge zemlje – krajnji rezultat je optimalna alokacija resursa). Iako se i dalje postavlja pitanje koje zemlje trebaju snositi veći dio tereta (veće ili manje zemlje) - jer se može dogoditi da pojedine zemlje imaju veće koristi od troškova i obrnuto, rješenja bazirana na kolektivnom odlučivanju i koordinaciji među zemljama bila bi i dalje puno efikasnija od postojećeg sustava.

Autori naglašavaju da nisu došli ni blizu rješenja problema definiranja budućeg sustava europske financijske stabilnosti te da su otvorili više pitanja nego što su ponudili rješenja. Međutim, postojećih analiza ovog problema ima vrlo malo. Interesantno je da je sa aspekta ekonomike opće ravnoteže većina ovih pitanja sa teoretske razine već riješena, no postoji vrlo mali broj radova koji pokušavaju analitički povezati nadzor cjelokupnog financijskog sustava s postojećim ekonomskim rješenjima. Pitanje je da li će se proces harmoniziranja financijskog nadzora pomaknuti s mrtve točke u sljedećem razdoblju ili će prvo morati doći do nekog sistemskog vanjskog šoka (poput propasti regionalne ili pan-europske banke) ne bi li se uvidjelo da je postojeća arhitektura financijske stabilnosti u Europi potpuno neadekvatna za rješavanje ovakvog problema te prepoznala nužnost brže reorganizacije postojećeg institucionalnog okvira.