Od 90ih godina naovamo profitabilnost europskih banaka je stalno rasla. Povrat na kapital nakon oporezivanja banaka u Zapadnoj Europi narastao sa 8% 1994. godine na gotovo 17% krajem 2006. Unatoč lošim vijestima povezanim sa „subprime“ krizom u Americi, koja se prelila i na zapadnoeuropske banke, njihov povrat na kapital je do kraja 2007. godine iznosio gotovo 14% (pad od svega 3% u odnosu na maksimum), što je više od dugoročnog prosjeka. Jedan od razloga ovakvog dugoročnog porasta produktivnosti bankarskog sektora dijelom se može pripisati stabilnim stopama ekonomskog rasta u Europskoj Uniji tijekom proteklih 15 godina. Međutim, te su stope rasta bile razmjerno niske, pogotovo usporede li se sa zemljama u razvoju. Stoga se može zaključiti da su na porast produktivnosti banaka prvenstveno utjecale operativne i strukturne promjene unutar bankarskog sektora. Primjećuje se da je u periodu od 1994-2006 prosječan omjer operativnih troškova i operativnog dohotka (eng. Cost-Income ratio) pao sa 66% na 57% što upućuje na drastične promjene u poslovnom modelu banaka (procjena DB je da je u 2007. taj omjer narastao za 2% što je omjer dovelo na razinu koja je još uvijek bolja od dugoročnog prosjeka). Neki od glavnih institucionalnih čimbenika koji su utjecali na razvoj industrije u posljednjem desetljeću uključuju poticajnu regulatornu okolinu, razvoj i širenje banaka izvan tržišta EU (prvenstveno u regiji, ali i diljem svijeta), te tehnološke promjene.

Regulacijsko je okruženje dalo velik poticaj razvoju bankarskoga sektora. Integracija europskih financijskih tržišta jedan je od važnijih dugoročnih projekata institucija EU zbog njihovih procjena da bi povećana produktivnost uslijed integracije rezultirala koristima od preko 1% BDP-a Europske Unije, odnosno oko 130 milijardi Eura, te porastom zaposlenosti od oko 0,5%, odnosno preko milijun ljudi. Glavni su se napori eurokracije zasnivali na akcijskom planu za financijske usluge (FSAP) koji je, od početka 1999., omogućio integraciju međubankarskih i veleprodajnih usluga. S druge strane, „retail“ bankarstvo ostalo je segmentirano unutar nacionalnih granica. Tako se još uvijek može primijetiti da cijene bankarskih usluga značajno variraju među pojedinim članicama. Prema istom obrascu variraju i ponuda financijskih proizvoda i usluga te stupanj stranog vlasništva u bankovnom sektoru pojedinih zemalja. Trenutne akcije usmjerene daljnjem produbljivanju tržišne integracije (poput uvođenja MiFID-a, te Direktive o potrošačkim kreditima i platnim uslugama) upućuju na daljnju integraciju EU tržišta što će rezultirati većom konkurencijom i kvalitetnijom ponudom proizvoda pod uvjetom da tržište ne postane pre-regulirano odnosno da regulatorni troškovi ne budu veći od koristi uzrokovane integracijom.

U proteklom je desetljeću došlo i do promjene fokusa poslovanja iz razvijenoga svijeta prema zemljama u razvoju (prvenstveno prema Novoj Europi te Kini). Glavni razlozi premještanja fokusa uključuju: dugoročne stope rasta zemalja u razvoju značajno su veće od onih u razvijenom svijetu; povećana je ekonomska i politička stabilnost tih zemalja te institucionalni preduvjeti za razvoj bankarskog sektora; u tim je zemljama niska baza financijskog razvitka koja upućuje na visok dugoročni potencijal te povoljne demografske prilike u zemljama u razvoju (ove posljednje prilike doduše nisu izražene u istočnoj Europi). Očekivano financijsko produbljivanje zemalja u razvoju upućuje na daljnje visoke stope rasta bankarskog sektora, ali skriva i buduće „opasnosti“ u vidu nove konkurencije iz tih zemalja. Imamo li u vidu veličine prvih 10 svjetskih banaka poredanih po tržišnoj kapitalizaciji, lokalne kineske banke mogle bi u dugom roku postati glavni igrači na svjetskom tržištu te započeti novi val preuzimanja i spajanja u svijetu.

Tehnološke promjene također su imale značajan utjecaj na razvoj bankarskog sektora. Tehnološke inovacije dovele su do značajnog protoka informacija između banaka i potrošača te razvoja procesa upravljanja rizicima i pada cijena pružanja financijskih usluga (npr. preko e-bankarstva). To je s druge strane dovelo do rasta fiksnih troškova (jer IT troškovi u njima imaju značajan udjel) koji su narasli s oko 10-15% početkom devedesetih na 25-30% u prošloj godini. Stoga se postavlja pitanje kako zaustaviti rast fiksnih troškova u budućnosti.

Analitičari DB identificirali su četiri glavna trenda koji su oblikovali bankarski sektor u zapadnoj Europi u proteklih 15 godina. Prema njihovom mišljenju, ti će se trendovi nastaviti jednom kada završi trenutna kriza u sektoru. To uključuje konsolidaciju i internacionalizaciju banaka, konvergenciju poslova tradicionalnog i investicijskog bankarstva te specijalizaciju banaka u tržišnim nišama.

Konsolidacija bankarskog sektora uzrokovana je činjenicom da je u bankarskom sektoru veličina važna (ekonomije obujma). Razlozi okrupnjavanja u budućnosti mogu biti operativni ili strateški. Operativni razlozi za konsolidaciju uključuju postizanje ekonomije obujma u područjima gdje su fiksni troškovi dominantan faktor. Također, spajanje banaka omogućuje postizanje veće efikasnosti u vidu razmjene najbolje prakse i iskustava među ljudima, proizvodima i procesima što vodi nižim cijenama bankovnih proizvoda i većoj konkurentskoj prednosti. Veće banke mogu se smatrati i stabilnijim institucijama od razdvojenih banaka – diversifikacija poslovanja vodi smanjenju rizika uzrokovanih negativnim kretanjima na pojedinim tržištima te omogućava veći kreditni rejting i niže troškove financiranja. Na kraju, veće banke mogu samostalno zadovoljiti potrebe financiranja značajnih financijskih transakcija (koje dosežu i nekoliko desetaka milijardi Eura). Što se tiče strateških razloga za konsolidaciju, visoka tržišna kapitalizacija, odnosno međunarodni iskorak smanjuju zavisnost uprave banke o jednom vodećem dioničaru zbog šire investitorske baze. Na taj se način povećava autonomija uprave u odlučivanju. Konsolidacija omogućuje i bolju pokrivenost integrirane banke od strane medija i financijskih analitičara što može dovesti do sklapanja novih poslova. Postojeći podaci ukazuju na to da je konsolidacija u Europi već realnost: broj kreditnih institucija u Eurozoni pao je za 30% između 1997. i 2006. godine i došlo je do porasta tržišne koncentracije vodećih banaka.

Internacionalizacija banaka sastoji se od tri dimenzije – činjenice de europske banke sve više povećavaju vlasništvo u stranim bankama; da strane banke (posebno iz zemalja u razvoju) sve više ulaze na europsko tržište, te činjenica da je baza dioničara europskih banaka sve veća. Glavni razlog za ekspanziju na nova tržišta uključuje potragu za novim izvorima rasta prihoda i dobiti odnosno diversifikacijom poslovanja. Budući da su zapadnoeuropska tržišta već zrela i bilježe visok stupanj koncentracije, rast na domaćem tržištu ne obećava – inozemni iskoraci nameću se kao nužnost. Također, geografska diversifikacija povećava ukupnu stabilnost banke jer uravnotežuje priljev prihoda i dinamiku stvaranja dobiti međunarodne institucije. Osim širenja na zemlje u razvoju, može se primijetiti i porast ulaganja u tržište SAD-a koje bilježi veće stope rasta od Europe zahvaljujući boljim demografskim perspektivama u dugom roku.

Drugi aspekt internacionalizacije koji za sada ne zauzima značajno mjesto u javnim diskusijama vezan je uz razvoj novih igrača na globalnoj financijskoj sceni. Banke iz zemalja u razvoju postaju sve ozbiljnija konkurencija zapadnoeuropskim bankama na domaćem tržištu. Razlozi za širenje banaka iz Kine, Indije i sličnih zemalja u Europu uključuju zahtjev korporativnih klijenata za prisutnošću na europskim tržištima; želju za stjecanjem iskustva o poslovanju na razvijenim i visoko kompetitivnim tržištima te proširenje ponude na razvijenim tržištima. Sve to vodi značajnom povećanju konkurencije na europskom tržištu. Zadnji aspekt internacionalizacije vezan je uz sve veći udjel stranih investitora u europskim bankama posljednjih godina, pogotovo nakon što su neke banke nedavno dokapitalizirane od stranih investitora, prvenstveno državnih fondova s Istoka (eng. Sovereign Wealth Funds).

Konvergencija je treći fenomen koji se javlja u posljednje vrijeme. Aktivnosti na tržištima kapitala te tradicionalne bankarske aktivnosti postale su sve više povezane i komplementarne. Razvoj kreditnih derivata, sekuritizacije imovine te direktne prodaje kredita investitorima dovele su do revolucije bankarskog poslovanja od početne ideje „odobri i zadrži“ do nove ideje „odobri i distribuiraj“. Iako je subprime kriza pokazala da postojeći model nije bez mana (npr. može dovesti do značajnog moralnog hazarda) te je navela na temeljito preispitivanje takvoga modela poslovanja, razvoj bankarstva od tipičnog financijskog posredovanja na novi model „posredovanja rizika“ doveo je do značajnih koristi za banke, korisnike kredita, investitore i gospodarstvo u cjelini. Zbog toga se može očekivati da ovakav model neće biti napušten zbog nedavnih događaja, već će doći do daljnje evolucije novog modela bankarstva.

Zadnji fenomen koji je zabilježen je specijalizacija. Banke temeljito preispituju svoj osnovni poslovni model, identificiraju komparativne prednosti i nedostatke te se fokusiraju na vlastite snage što dovodi do porasta efikasnosti. Naime, pojava ekonomije obujma te pojačana konkurencija tjera banke na fokusiranje i specijaliziranje na one segmente koje najbolje obavljaju, dok se ostatak poslova sve više izdvaja izvan organizacije, „outsourcira“. U dugoročnoj perspektivi ovaj je proces na samom početku – analitičari DB upozoravaju da je dodana vrijednost proizvoda u bankarstvu koja je generirana unutar kuće (in-house) oko 50-80% ukupne vrijednosti, dok je u auto industriji taj omjer pao na svega 25%. Bankarstvo bi moglo doživjeti sličnu sudbinu kao autoindustrija.

Ukupno gledajući, analitičari DB smatraju da će se prikazani trendovi nastaviti i u budućnosti. Iako se može očekivati da će prihodi banaka od sekuritizacije značajno pasti sljedećih godina, proces konvergencije tradicionalnog i investicijskog bankarstva, specijalizacija banaka na pružanje usluga u kojima imaju komparativne prednosti, a pogotovo konsolidacija i internacionalizacija su procesi koji su dramatično promijenili način poslovanja europskih banaka. Zbog toga bi trenutna kriza u bankarskom sektoru mogla predstavljati začetak novog globalnog financijskog poretka. Stvorena je izvanredna prilika za pojedine vodeće banke u Europi, a pogotovo u Japanu i zemljama u razvoju koje nisu pogođene kreditnom krizom te imaju dovoljnu količinu sredstava, da započnu proces globalne konsolidacije. Moglo bi doći do stvaranja globalnih bankarskih divova koji s jedne strane imaju izrazito diversificiranu strukturu prihoda, a pritom ostvaruju značajne financijske uštede. Posve je sigurno da su vremena kada se bankarski posao smatrao jednostavnim, predvidljivim i pomalo dosadnim, postala prošlost.