Prema neoklasičnom modelu rasta, zemlje koje imaju niže početne razine BDP-a po stanovniku trebale bi konvergirati prema razvijenijim zemljama, odnosno postizati dugoročno više stope rasta. Zbog toga bi se razlike među njihovom razvijenošću trebale smanjivati. Iako su na svjetskoj razini dokazi o konvergenciji slabi, u Europi je većina istraživanja dokazala da postoji realna konvergencija dohodaka među zemljama.

Autor u prvom dijelu rada promatra stilizirane činjenice koje potencijalno objašnjavaju rast zemalja u razvoju. Tako tržišne reforme objašnjavaju najveći dio rasta u Baltičkim zemljama i srednjoj Europi u posljednjih 10 godina, dok niska dohodovna baza objašnjava najveći dio rasta u zemljama istočne i južne Europe. Baltik je najviše napredovao u strukturnim reformama smanjujući ulogu države i potičući poduzetničku klimu koja je dovela do rasta privatnih investicija. Središnja Europa također bilježi napredak svih bitnih determinanta rasta. Obje regije su otvorene za međunarodnu trgovinu, napreduju u tranzicijskom procesu, imaju dobru razinu infrastrukture, kvalitetnu radnu snagu te fleksibilnije radno zakonodavstvo od zemalja zapadne Europe.

Jugoistočna Europa uglavnom zaostaje u strukturnim reformama što donekle objašnjava zašto su pojedine zemlje te regije rasle sporijim stopama unatoč nižoj početnoj razini BDP-a po stanovniku.

Što se tiče daljnje održivosti rasta, europske zemlje u razvoju još uvijek imaju dug put do potpune konvergencije. Ako bi nastavile rasti stopama koje su bilježile u posljednjih pet godina, trebalo bi im oko 20 godina da dostignu sadašnji nivo razvijenosti zapadne Europe. U tom smislu, može se očekivati daljnji ubrzani gospodarski rast u regiji. Promatraju li se osnovna demografska obilježja, varijacije među regijama su razmjerno male. Gotovo sve europske zemlje imaju loše demografske karakteristike s visokim udjelom starijeg stanovništva (a projekcije su da će se njihov udjel dalje povećavati u dugom roku). Stoga demografski trendovi imaju negativan učinak na rast u cijeloj Europi, a ne samo u europskim zemljama u razvoju, pa neće imati učinka na konvergencijski proces.

Nadalje, europske zemlje u razvoju bilježe viši stupanj investicija od razvijenih zemalja. To je očekivano prema teoriji rasta. Strane direktne investicije su posebno izražene u jugoistočnoj Europi i baltičkim zemljama, ali se uglavnom vežu uz privatizaciju dok je opseg tzv. greenfield ulaganja u cijeloj regiji razmjerno ograničen. Također, razina javnih investicija je relativno visoka, što se može objasniti potrebom razvijanja nužne infrastrukture za omogućavanje daljnjeg rasta.

Posljednjih godina velik broj zemalja u regiji bilježi snažan rast državne potrošnje uzrokovan pozitivnim ekonomskim ciklusom. Unatoč tome, deficiti proračuna i javni dug u regiji još su uvijek razmjerno manji od prosjeka razvijenih europskih zemalja. U isto vrijeme, povećanje stupnja neovisnosti središnjih banaka dovelo je do pada inflacije u odnosu na devedesete godine, ali su fiksni tečajni režimi i intenzivan priljev kapitala stvorili nove izazove za nositelje monetarne politike. Financijski sektori pokazuju najveću nejednakost među zemljama. Omjer kredita privatnom sektoru i BDP-a u regiji još je uvijek nizak u odnosu na razinu dohotka, a pogotovo je nizak u usporedbi sa razvijenim zemljama. Međutim, autor primjećuje da je posljednjih godina brzina financijskog produbljivanja zabilježila ekstremne razmjere.

U nastavku rada autor provodi regresijsku analizu potencijalnog rasta tranzicijskih zemalja. Za tranzicijske zemlje postoji niz zapreka kvalitetnoj regresijskoj analizi uključujući prekratke vremenske serije, nedostupnost podataka, probleme mjerenja varijabli te česte metodološke promjene u statistici. Također, procjena budućih trendova rasta na temelju povijesnih stopa rasta može dovesti do krivih zaključaka, no autor smatra da je unatoč tome na temelju regresijske analize moguće uvidjeti u kojoj su mjeri aktualne stope rasta postignute privremenim, a u kojoj dugoročnim faktorima. Ocjena regresijske jednadžbe daje osnovu za procjenu potencijalnih stopa rasta, a ubacivanje stvarnih „brojeva“ pojedine zemlje u jednadžbu omogućava usporedbu postignutih stopa rasta sa potencijalnim stopama te usporedbu utjecaja pojedinih reformi na stope rasta. Regresijska analiza pokazuje da zemlja sa niskom početnom razinom dohotka po stanovniku, niskim udjelom starih osoba u populaciji, visokim investicijama, niskom stopom inflacije, većim ekonomskim slobodama te višom stopom FDI u odnosu na BDP raste brže od prosjeka.

Autor dobiva sljedeće rezultate: iako dobri fundamenti upućuju na više stope ekonomskog rasta, aktualne stope rasta bile su veće od potencijalnih, što upućuje na mogućnost pregrijanosti nekih ekonomija. Sve su zemlje osim Mađarske tijekom posljednjih pet godina rasle brže od potencijalnih stopa, sa prosječnom razlikom od 2%. To upućuje da bi u budućnosti moglo doći do usporavanja stopa rasta, iako će konvergencijski proces i dalje biti izražen. Rezultati regresije također ukazuju na to da bi provođenje značajnih strukturnih reformi u zemljama moglo povećati potencijalne stope rasta i to čak iznad stopa rasta koje su postignute u posljednjih pet godina, što je tvrdnja na koju se autor vraća nekoliko puta u ovom radu.

Visoke stope rasta u pojedinim zemljama bile su praćene značajnim vanjskim neravnotežama jer su visoke stope rasta dovele do značajnog priljeva kapitala u potrazi za atraktivnim stopama povrata. Empirijski podaci ukazuju na sljedeće činjenice: većina priljeva išla je u investicije što bi u budućnosti trebalo povećati stope ekonomskog rasta i smanjiti deficite na tekućem računu. Većina deficita bila je financirana direktnim stranim investicijama koje su po prirodi dugoročne te je manje vjerojatno da će naglo napustiti zemlju pa je manja opasnost od naglog odljeva kapitala nego da se radi o portfeljnim investicijama. S druge strane, većina stranih investicija bila je vezana uz privatizaciju pa se postavlja pitanje dugoročne održivosti takvih priljeva kad prestanu veliki privatizacijski projekti. Također, financiranje domaćih banaka od strane matica iz razvijenih zemalja objašnjava sve veći omjer deficita na tekućem računu prema BDP-u, pogotovo na Baltiku i jugoistočnoj Europi. Problem bi se mogao pojaviti ukoliko matice odluče prestati sa ekspanzijom kreditira u zemljama u razvoju. Nadalje, unatoč realnoj aprecijaciji tečaja, udjel izvoza roba i usluga (bez nafte) u ukupnoj svjetskoj trgovini u razdoblju 2003-2007 porastao je u svim zemljama, osim u Hrvatskoj. Međutim, procjene očekivanih deficita na tekućem računu pokazuju da je velik broj zemalja suočen sa značajnim vanjskim neravnotežama te bi se mogla očekivati srednjoročna prilagodba.

Osim visokih deficita na tekućem računu, velik broj europskih zemalja u razvoju imaju visoke omjere vanjskoga duga i BDP-a, pogotovo u usporedbi sa zemljama u razvoju drugih regija. Autor smatra da bi visok nivo vanjske zaduženosti kao i domaće zaduženosti u stranoj valuti mogao rezultirati značajnim šokovima povezanih sa problemima poput teškoća u novom posuđivanju radi otplate trenutnih dugova, nagloga porasta kamate ili promjena tečaja, promjena u sentimentu investitora i sl. Vraćanje stranih dugova može se napraviti jedino povećanim izvozom ili smanjenjem domaće potražnje što naglašava važnost provođenja strukturnih reformi kako bi se povećala konkurentnost zemalja koje su posebno izložene dugu (autor navodi Baltičke zemlje, Bugarsku, Hrvatsku, Mađarsku i Srbiju kao zemlje koje imaju omjer vanjskog duga i BDP-a značajno iznad prosjeka ostalih zemalja u razvoju). Za ilustraciju, autor radi simulaciju utjecaja makroekonomskih šokova na dinamiku vanjskog duga, koji uključuju 20%-tnu deprecijaciju tečaja, porast kamatnih stopa za 2% te smanjenje stope rasta BDP-a za 2%. Autor naglašava da sve tri simulacije posebno jako pogađaju Hrvatsku što se pogotovo odnosi na deprecijaciju tečaja koja rezultira dvoznamenkastom stopom rasta vanjskog duga.

Zaključno, visok deficit na tekućem računu i visoka razina vanjskoga duga u nekim zemljama (a može se zaključiti da je u toj kategoriji i Hrvatska) stvara rizik od „tvrdog prizemljenja“. Iako fundamenti i brze stope rasta opravdavaju više razine deficita na tekućem računu, on je u nekim zemljama previsok što upućuje na prilagodbu u srednjem roku. U tom smislu, autor naglašava potrebu aktivnije uloge makroekonomske politike i provođenja strukturnih reformi kako bi se ispravile neravnoteže. Po njemu, ispravna politika u zemljama koje su fokusirane na stabilnost tečaja uključuje fiskalnu konsolidaciju, dok bi strukturne reforme trebale preusmjeriti pažnju stranih investitora prema sektorima koji sudjeluju u međunarodnoj razmjeni što će dugoročno doprinijeti smanjenju vanjskih neravnoteža.

Iako se rezultati ove analize poprilično podudaraju sa onima objavljenim u službenim izvješćima MMF-a te ne donose nove spoznaje koje još nisu objavljene, autor je imao akademsku slobodu spomenuti koje zemlje smatra posebno osjetljivim na negativne scenarije. S obzirom da se često spominje Hrvatska, a autor je bio predstavnik MMF-a u našoj zemlji, njegove zaključke bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir. Iako se o nužnosti dugoročnih reformi i važnosti pravilne makroekonomske politike govori već gotovo 15 godina, činjenica je da rezultati do sada u tom dijelu vođenja ekonomske politike nisu bili zadovoljavajući. U ovom se trenutku možemo nadati da su domaći nositelji ekonomske politike naučili da zanemarivanje problema može dovesti do dugoročno puno većih troškova nego što je kratkoročni trošak provođenja bolnih (ali nužnih) reformi.