Problem porasta kunske protuvrijednosti anuiteta kredita vezanih valutnom
klauzulom za tečaj švicarskog franka započeo je još u lipnju 2010. kada je
tečaj franka povećan na razinu od 5,4 kune za franak. Hrvatske banke su već
tada počele uvoditi mjere za olakšavanje tereta otplate anuiteta:
- ponudu konverzije kredita u eure bez obračuna naknade banke,
- prolongat kredita uz smanjenje anuiteta,
- smanjivanje kamatnih stopa na kredite vezane uz franak sve do donje
granice isplativosti te,
- moratorij.

Pod utjecajem aktualnog ekstremnog rasta tečaja CHF-a dio javnosti stekao
je dojam da banke i bankarski sustav u cjelini “dobro zarađuju” na takvom
razvoju događaja.

Činjenice su nasuprot tome posve drugačije:

banke ne ostvaruju dobitke
zbog povećanja tečaja franka na revalorizaciji kreditnog portfelja jer ostvaruju
istovjetne gubitke na obvezama vezanim uz franak, prosječna kvaliteta kredita
vezanih uz franak smanjuje se zbog jačanja tečaja franka jer se povećava broj
problematičnih kredita, a time i rezervacije i gubici banaka, te samim time ni
ekstremni rast tečaja CHF ne donosi posebnu dobit ni hrvatskim bankama, ni
dioničarima.
Koncept mjera koje je Vlada RH predložila javno bankama 3. kolovoza je da
sve banke spuste kamatne stope na kredite u švicarskim francima na razinu
koja će anuitete kredita građana sniziti na početni iznos anuiteta uz fiksiranje
tečaja CHF od 5,8 kuna ili manje. Također, traži da omogućimo plaćanje
tečajne razlike beskamatno u ratama s desetogodišnjom odgodom.
HUB smatra da predloženi model treba preciznije razraditi u provedbenom
dijelu jer je ovakav kakvim je predstavljen zakonski i regulatorno dvojben te
ne vodi dovoljno računa o profilu korisnika kredita, kao i o ravnopravnosti
ostalih klijenata banaka koji koriste kredite odobrene u drugima valutama.
Konkretno, ne mogu se interventnim mjerama u povoljniji položaj dovoditi
korisnici kredita u CHF od onih u EUR. Naime, to može proizvesti kolateralne
štete u bankarskom sustavu koje umnogome mogu nadići razmjere problema
koji se njime pokušavaju riješiti.

Zahtjev Vlade RH je također nedorečen i u odnosu na odredbe Zakona o
obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama, te Zakona o
potrošačkom kreditiranju i podzakonskim aktima HNB-a, koji propisuju
obvezatnost pisane forme ugovora i njegovih dodataka, obvezne elemente
ugovora o kreditu te obvezu prethodnog individualnog informiranja klijenata u
propisanim rokovima, kao i u odnosu na internu regulaciju pojedinih
bankarskih grupa koja mora biti poštivana.

Naime, zahtjev Vlade da se već kolovoške rate preračunaju više ne ostavlja
vremena za provedbu na materijalnopravni i procesnopravno zakonit način.
U ovom obliku u kojem je prezentiran javnosti, predloženi model osim što
kreira potencijalno velike izravne i neizravne gubitke, ostavlja neriješenim i
brojna pitanja iz područja Međunarodnih standarda financijskog izvješćivanja.
To posljedično može imati velike negativne implikacije za revidirana godišnja
poslovna izvješća temeljem kojih hrvatske banke pristupaju međunarodnim
tržištima kapitala.