Godinama su istraživači pokušavali pronaći vezu između političkih, pravnih i financijskih činitelja gospodarskog razvitka. S vremenom se iskristaliziralo viđenje prema kojem pravni sustavi utječu na financijski razvitak. Dio literature koji se naziva smjer „prava i financija“ naglašava superiornost anglosaksonskog sustava običajnog prava. Taj pravni sustav navodno pruža puno bolju zaštitu privatnoga vlasništva od državne samovolje nego sustavi građanskoga prava južne Europe (koji su zasnovani na francuskome pravnom modelu).

Opisano gledanje na problem navodi na jedan neugodan zaključak: ako je neka zemlja pred više desetaka ili stotina godina počela razvijati „krivi“ pravni model, zauvijek je „uhvaćena“ u zamku. Financijski razvitak, a time i njegov dokazano pozitivan učinak na ukupni gospodarski rast, bit će zauvijek manji u takvoj, nego u nekoj drugoj zemlji koja je imala dovoljno sreće da na vrijeme izabere „pravi“ pravni model.

U nedavno objavljenoj radnoj inačici analize utjecaja politike na financijski razvitak, Paul Keefer pronalazi da prikazani tradicionalni pogled na vezu prava i financija jednostavno - nije točan. Keefer je koristio nove varijable kako bi opisao fundamentalna obilježja političkoga sustava i ispitao njihov učinak na razvoj. Dobio je intrigantan rezultat: politička obilježja neke zemlje imaju izrazito jak i pozitivan učinak na njen financijski razvitak. Još je važnije da, kada se učinak političkih obilježja neke zemlje na financijski razvitak dobro izmjeri, sam oblik pravnoga sustava više ne može objasniti razlike u financijskom razvitku među državama. Stoga Keeferova analiza navodi na puno optimističniji zaključak od prethodnoga: Bez obzira koji je pravni model zemlja odabrala, ne postoji „povijesna nužnost“; demokratski politički razvitak imat će snažan pozitivan učinak na financijski, a time i na ukupni gospodarski razvitak. Pravni model, sam po sebi, nema učinka na razvoj. Važna je politika.

Glavna su politička obilježja neke zemlje u Keeferovoj studiji definirana kao vjerodostojnost predizbornih političkih obećanja i informiranost građana o političkim odlukama. Ta politička obilježja nije moguće izravno izmjeriti pa se Keefer poslužio aproksimacijama. Vjerodostojnost predizbornih političkih obećanja aproksimirao je trajnošću višepartijskih demokratskih izbora („starost“ demokracije) i „konkurentnošću“ izbora ( koja zavisi o broju stranaka što sudjeluju na izborima i postotku koji dobiva pobjednička stranka). Informiranost građana o političkim odlukama aproksimirao je intenzitetom čitanja novina. Dobio je sljedeći rezultat: povećanje „starosti demokracije“ za jednu standardnu devijaciju povezano je s bržim rastom omjera kredita i BDP-a za 0,6 postotna boda godišnje, što u dugom roku dovodi do povećanja toga pokazatelja za 25 postotnih bodova.

Politička obilježja zemlje utječu na financijski razvitak zavisno o sigurnosti vlasničkih prava. To je dodirna točka između Keeferovih i prijašnjih rezultata. Temeljna razlika međutim ostaje u tome što je sigurnost vlasničkih prava u tradicionalnoj literaturi određena odabirom pravnog modela, dok je kod Keefera ona određena stupnjem razvoja demokracije. Premda se i pravni model i stupanj razvoja demokracije ne mogu mijenjati u kratkom roku, već u srednjem pa i u dugom, stupanj razvoja demokracije promjenjiv je pod utjecajem političkih odluka aktivne generacije. S druge strane, narav i podrijetlo cjelokupna pravnog sustava veoma je teško mijenjati u srednjem i dugom roku. No, ako su Keeferovi rezultati točni, to nas ne treba previše zabrinjavati.

Bilo bi pogrešno zaključiti da postoji nekakav automatizam koji osigurava pozitivnu spregu između razvoja demokracije, financijskog razvitka i gospodarskog rasta. I u razvijenim demokracijama postoji opasnost da neka uska interesna skupina instrumentalizira državnu regulaciju radi nametanja uskih interesa koji se ne moraju podudarati s interesima većine. Naime, najveći dio regulacije u razvijenim demokracijama nastaje upravo na taj način: regulaciju izravno, ili putem svojih zastupnika, predlažu interesne skupine. Poanta je u tome zadovoljava li takva regulacija - pored zadovoljenja interesa skupine koja predlaže regulaciju - i javni interes, odnosno interes većine. Keeferova analiza pokazuje kako postoji velika vjerojatnost da regulacija koja pogoduje financijskom razvitku ujedno podupre i interes većine građana, a to je gospodarski razvoj. U tom kontekstu, razvijenost demokracije pokazuje se kao filtar kroz koji neće proći prijedlozi za koje nema dokaza o podudarnosti interesa predlagatelja i općeg interesa; drugim riječima, razvijenost demokracije djeluje kao filtar kroz koji će proći samo oni prijedlozi za koje postoje dokazi o podudarnosti privatnog i javnog interesa.

Premda Keefer o tome ne govori, dodali bismo da „gustoća filtra“ razvijene demokracije zavisi i o tehnikama koje privatni i javni sektor koriste pri oblikovanju prijedloga regulacije. Ako se pri oblikovanju regulacije koriste detaljne analize učinaka regulacije na različite zainteresirane strane, te ako se regulacija ne donosi bez savjetodavnog procesa i otvorene javne rasprave, mala je vjerojatnost „prolaza“ regulacije s pozitivnim privatnim i negativnim javnim učinkom. U nedostatku analize učinaka regulacije, savjetodavnog procesa i otvorene javne rasprave (slučaj nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju), puno je veća vjerojatnost donošenja loše regulacije koja „prolazi“ na temelju političkih „mišića“, bez obzira je li riječ o mišićima privatne interesne skupine, ili o vlastitim mišićima administracije koja nameće nepotrebnu regulaciju radi širenja svoje moći i utjecaja.